Prvi ovojesenski intervju portala Križevci.info predstavlja Martinu Bradić, Križevčanku koja je kao magistra znanosti prije 5 godina otišla na doktorski studij u inozemstvo, najprije Portugal, a zatim SAD. Odnedavna dr.sc. Bradić za nezavisni križevački portal opisuje svoja iskustva visokog školovanja, ali i života u inozemstvu, iznosi stavove o besplatnom studiranju i planove o nastavku znanstvene karijere.
Najprije, čestitke na doktorskom radu, koji si obranila iz evolucijske genetike, na temu morfoloških promjena u konvergentnoj evoluciji prirodnih populacija, s primjerom genoma slijepe meksičke spiljske ribice. Što se, laičkim rječnikom, krije iza ovog pomalo kompliciranog opisa doktorskog istraživanja?
Zahvaljujem na čestitkama. Moja doktorska disertacija bavi se osnovnim pitanjima u evolucijskoj biologiji, kao što su adaptacija vrste na novonastale uvjete u prirodi te evolucijski mehanizmi kojima se ta adaptacija može objasniti. Konvergentna evolucija podrazumijeva razvoj sličnih morfoloških osobina s istim funkcijama kod populacija koje nisu međusobno srodne. Primjer slijepe spiljske ribe pokazuje kompleksnost evolucijskih mehanizama, koji nisu uvijek jednosmjerni u utrci za izgradnju većih, složenijih organizama, već su ponekad regresivni tijekom vremena, poput sljepoće i gubitka pigmentacije koji su posljedica prilagođavanja životu u spilji u odnosu na pretke koji žive u okolnim rijekama izvan spilje. Takve slične morfološke osobine koje se javljaju u prirodi potpuno neovisno, omogućavaju testiranje evolucijskih mehanizama, poput prirodne selekcije. Jedno od glavnih pitanja u mom doktoratu stoga je bilo: koliko često nastaju iste morfološki prilagodljive strukture u različitim prirodnim populacijama.
Koristila sam laboratorijske analize DNA dobivene iz tkiva slijepe spiljske ribe kako bih detektirala koje su regije genetskog koda različite između populacija riba. Genetičkim istraživanjem koje sam provela na 21 populaciji riba ustanovila sam da se adaptacija na spiljske uvjete života dogodila pet nezavisnih puta, što zapravo predstavlja pet zasebnih eksperimenata u prirodi. Ovo je jedan od rijetkih prirodnih načina utvrđivanja jesu li morfološka svojstva nastala evolucijskim mehanizmom ciljanog prirodnog odabira određenih regija genoma (prirodne selekcije) koje imaju važnu funkciju ili određena svojstva nastaju ili nestaju sasvim slučajno (genetički drift), nasumičnim odabirom. Još od vremena Darwina istražuje se uzrok ove evolucijske zagonetke u regresiji morfoloških osobina. Nedavnim razvojem novih genetičkih i statističkih metoda omogućeno je skeniranje cijelog genoma za različite jedinke iz populacije, a usporedbom određenih dijelova genoma u svom istraživanju sam ustanovila da se regresija određenih morfoloških osobina događa putem prirodne selekcije, odnosno da se u prilagodbi na spiljske uvjete često koristi isti geni, što je jedan od prvih koraka u razumijevanju temeljnih evolucijskih mehanizama konvergentne evolucije i regresije morfoloških osobina u prirodi.
Doktorat je formalno obranjen na Novom lisabonskom sveučilištu, najmlađem od tri javna sveučilišta u portugalskom glavnom gradu. No, već si neko vrijeme na sjevernoameričkom kontinentu. Možeš li usporediti uvjete i prilike za mlade znanstvenike u SAD-u u odnosu na Europu, koje su prednosti i nedostaci?
Imala sam zaista lijepu priliku raditi u dva laboratorija, u SAD-u gdje je odrađen najveći dio doktorata te u Portugalu gdje sam provodila oko tri mjeseca godišnje i radila u suradnji s laboratorijem gdje sam već radila na projektu prije doktorata. Svakako moram priznati da način rada u Americi u potpunosti zadovoljava moje interese i potrebe kao istraživača. Kao najveću prednost istaknula bih činjenicu da se znanje i sposobnost te inovativnost neizmjerno cijene te je potreba za hijerahijskim sustavom i šefovanjem izumrla. Naizvrsniji znanstvenici su potpuno otvoreni i dostupni te im se može zakucati na vrata i razgovarati s njima bez osjećaja da ste vi za njih samo običan student. Tu su profesori spremni naučiti od studenta, što baš i nije čest slučaj u europskom sustavu školovanja, koji je daleko više “nadzorničkog” karaktera, što sputava kreativnost.
.jpg)
Ima to i svojih mana, jer doktorant na početku može biti prilično izgubljen, posebno ako nema istraživačkog iskustva. Sustav je pomalo okrutan, sposobni pojedinci uspijevaju, a oni drugi ubrzo nestaju – slično kao i kod prirodne selekcije u evoluciji. Taj sustav svakako uči snalažljivosti, suradnji i komunikaciji s kolegama unutar instituta kao i na drugim institucijama. Prednost su također materijalna sredstva za istraživanje, sve je dostupno gotovo sljedeći dan, a suradnja u drugom gradu ili državi se postiže jednim telefonskim pozivom i e-mailom. No, kompeticija je vrlo intenzivna, kao i pritisak da se producira iznimno puno, što nije nimalo lako. Tko želi puno raditi i postići vrhunske znanstvene rezultate, to će mu se u SAD-u sigurno i omogućiti.
Nakon diplome iz molekularne biologije s Odsjeka za biologiju zagrebačkog PMF-a 2001. godine, istraživački staž si odrađivala na nekoliko sveučilišta i instituta, u Sloveniji, Austriji i Portugalu. 2005. si na zagrebačkom Agronomskom fakultetu magistrirala s temom genotipizacije krčke i dubrovačke pasmine ovaca. Je li bilo naporno raditi na različitim fakultetima i okruženjima?
Naravno, svaki početak je malo težak jer svaki laboratorij ima svoja pravila i potrebno je vrijeme za usklađivanje s mentorom i kolegama. Osobno mi je najproblematičnija bila prilagodba na austrijski mentalitet koji je vrlo strog i hladan, zbog čega sam se brzo odlučila za toplije krajeve, poput Portugala. Ta su iskustva su od neprocjenjive vrijednosti i jedna od najljepših mogućnosti koje pruža moja profesija. Što ima ljepše od posla koji voliš i uz to putovanja i života na različitim mjestima, upoznavanja drugih kultura, novih jezika. Mislim da bi to svaki mladi čovjek trebao iskusiti.
U vrijeme magisterija radila si i kao nastavni asistent na Agronomskom fakultetu. Kako komentiraš prilike tada i, ukoliko si informirana, danas što se tiče mogućnosti i potpore odlasku hrvatskih studenata na nastavak školovanja u inozemstvo? Iz naših akademskih krugova i dalje se često čuje “argument” da to ne treba poticati jer tako gubimo najbolje studente. Gubimo li ih doista?
Prvo bih htjela istaknuti kako nikad nisam gledala na znanost kao nacionalnu stvar, već kao doprinos pojedinca društvu u cijelosti. Mislim da je krajnje vrijeme da ljudi shvate kako znanost nije moguće raditi kao pojedinac, već da su suradnja i razmjena ideja ključ prema razvoju I uspješnom istraživanju. Mi kao mala država teško možemo financirati velike znanstvene projekte, tako ni studentima s izvrsnim idejama često nećemo moći omogućiti ostvarenje tih ideja. Naravno, rijetki primjeri sigurno postoje. Našim se studentima nude mogućnosti prijava na bilo koje strano sveučilište uz školarine ili stipendije za kraće boravke (1-2 semestra). Razmjenu studenata, odlazak na dulje ili kraće vrijeme u drugu instituciju, vidim kao nešto što bi svakako trebalo poticati na našim sveučilištima. Nemoguće je silom zadržati ljude koji žele otići raditi negdje drugdje, a pogotovo ako im se za to ne pruže uvjeti. Smatram da je bolje razmisliti kako ih zadržati vrhunskim projektima i uvjetima rada.
Ovdje želim istaknuti primjer Portugala i njihovog sustava obrazovanja istraživača na doktorskoj i postdoktorskoj razini. Prije otprilike desetak godina portugalsko ministarstvo znanosti je ustabililo sustav stipendiranja doktoranata gotovo isključivo namijenjen odlascima u inozemstvo. Zašto? Iz razloga što institucije u Portugalu nisu bile prikladne ponuditi kvalitetne istraživačke uvjete rada. Portugalci su odlučili uložiti u svoje ljude i prakticno davati besplatnu radnu snagu stranim laboratorijima u različitim zemljama kako bi stvorili vrhunski znanstveni kadar. Što je još zanimljivije, ova vrsta stipendiranja, koja je također u potpunosti financirala moj istraživački rad u SAD-u, čak ne prisiljava na povratak u vlastitu zemlju ili slično.
Iako se nekome to možda čini glupim, i riskantnim ulaganjem, čak i ako se samo 10% tih vrhunskih ljudi vrati, mislim da je to prilično velik uspjeh. U slučaju Portugala to se višestruko isplatilo. Danas Lisabon ima dva izvanredna instituta na kojima rade isključivo istraživači koji su se školovali u inozemstvu, tamo “pokupili” znanje i stvorili centre izvorsnosti koji danas fantastično publiciraju i kotiraju vrlo visoko u znanstvenim krugovima. Dakako, oba su centra financirana iz privatnih fondova i Portugalci su stvorili uvjete svojim istraživačima da se vrate i doprinesu istraživanju u vlastitoj zemlji. Ali napominjem, ne putem sile, jer stipendija ne nameće nikakve uvjete već dobru volju da se doprinese znanosti u vlastitoj zemlji.
Tvoje je područje istraživanja zapravo nezaobilazna kombinacija laboratorijskog i terenskog rada, koji u nekim slučajevima nije nimalo jednostavan, poput spuštanja u meksičke spilje u potrazi za primjercima slijepih ribica. Jesi li kao križevačka srednjoškolka ili zagrebačka brucošica mogla predvidjeti kuda će te profesionalni poziv odvesti?
Ma ne, to mi nije bilo niti na kraju pameti. Kao srednjoškolka nisam niti bila sigurna želim li studirati biologiju. Silno sam htjela studirati medicinu koju nisam uspjela upisati, što mi je bila jedna od većih trauma (dobro se toga sjećam). Sada sam zaista sretna što se to nije dogodilo jer se teško mogu zamisliti u toj profesiji. Raznolikost i ljepota živog svijeta nešto je što mene izuzetno fascinira i moja ljubav prema evolucijskoj biologiji kao disciplini rodila se tek pri kraju dodiplomskog studija. Nisam niti sanjala da ću imati prilike raditi na tako fascinantnom organizmu kao što je slijepa riba, školski primjerak evolucije, a nadasve da ću imati prilike upoznati podzemni svijet.
To je bilo svakako jedno od najsjajnijih i u isto vrijeme najstrašnijih iskustava, jer nije nimalo jenostavno hodati kroz neprohodnu džunglu satima da bi se uopće pronašla spilja, a onda se spustiti na dubinu od 100 metara ispod zemlje. Prva ekspedicija koju smo proveli 2008. trajala je tri tjedna i svakako će mi ostati u trajnom sjećanju. Ekspedicije često zvuče kao vrlo lijepi izleti u interesantne dijelove svijeta, no moram priznati da najčešće podrazumijevaju ekstremne fizičke kao i higijenske uvjete. No, vrlo sam sretna što sam imala mogućnost doživjeti i tu stranu istraživačkog rada, koji je izuzetno bitan u razumijevanju ekologije i životnih uvjeta vrsta.
Ovih je dana ponovo aktualno pitanje besplatnog obrazovanja u Hrvatskoj, studenti Filozofskog fakulteta izigrani lažnim obećanjima uprave blokirali su fakultet, a na gorući globalni problem komercijalizacije školstva ukazuju i studentski prosvjedi diljem svijeta. Koje je tvoje mišljenje o toj temi, kakvo je stanje u SAD-u?
U Americi ništa nije besplatno, pa čak niti zrak koji se diše ovdje na Manhattanu, to je dobro poznata stvar. Naime, Njujorško sveučilište na kojem radim ima dodiplomski studij iz različitih područja te je jedan od najskupljih u SAD-u. To je privatno sveučilište kakva uglavnom pohađaju studenti iz porodica malo dubljeg džepa. Ovdje će dodimplomac odvajati 40.000 USD po nastavnoj godini za potrebe skolovanja, što je dakako potpuna komercijalizacija znanja. Uz to, privatni fakulteti se uvelike financiraju od takvih školarina, što dovodi do situacija da ti studenti gotovo nikada ne padaju godinu i tretira ih se vrlo lijepo. To je po meni sustav koji nikako ne bi trebalo slijediti i koji uvelike dokazuje da onaj koji ne može platiti taj niti ne studira, što stvarno nema nikakvog smisla. Mišljenja sam, što stoji u povelji o ljudskim pravima, da svaki pojedinac ima pravo na obrazovanje.
.jpg)
U Hrvatskoj imamo dugu tradiciju besplatnog školovanja što je bila fantastična prilika za sve, koji su to htjeli, da su zaista i imali mogućnost studirati. No, mislim da je takav sustav studiranja gotovo nemoguće održati u današnje vrijeme iz više razloga, nameće se potreba da se naša sveučilišta moraju u neku ruku sama financirati. No, način na koji se to provodi, barem po medijskim napisima, zaista je neprihvatiljiv – krajnje je neodgovorno studente upisati na studij pod jednim uvjetima, a onda im nametati druge uvjete tijekom studija. Mislim da bi najbolje bilo uvesti neku kombinaciju gdje bi određeni postotak studenata dobio stipendije ili studirao besplatno, a ostali bi studirali uz određene naknade kao što se i planiralo. U potpunosti razumijem da se sveučilište želi zaštititi od tzv. “vječnih studenata” i neka pravila moraju postojati. Mislim da se uvjeti besplatnog studiranja moraju utvrditi unutar svakog fakulteta na osnovi prosječnog uspjeha na tom fakultetu. Ne vidim razlog da svi oni koji pripadaju u kategoriju prosječnih studenata i redovito izvršavaju svoje obaveze te polažu ispite, a nemaju materijalna sredstva za plaćanje studija nemaju mogućnost studiranja. Student koji redovito obavlja svoje dužnosti i obveze će s velikom vjerojatnošću taj fakultet i završiti. U protivnom ispada da je ovom društvu koristan pojedinac samo s prosjekom oko 5.0, što nije objektivan pogled i treba se promijeniti.
Trenutno si postdoktorantica na Koledžu znanosti i umjetnosti Sveučilišta u New Yorku. Kakvi su ti planovi za dalje – istraživanja, profesura, prelazak u komercijalni sektor? Gdje se vidiš za desetak godina?
To mi je trenutno vrlo teško reći. U bilogiji je gotovo pravilo napraviti jednu do dvije postdoktorske pozicije, što je zapravo ekvivalent poziciji nezavisnog istraživača, ali unutar nekog laboratorija. Radim na projektima te imam doktorante i magistrante za koje sam zadužena. Ideja postdoktorske pozicije je put ka osposobljavanju za pokretanje samostalnog laboratorija, a time i akademske pozicije. U SAD-u su uglavnom pozicije vezane za fakultete i s istraživačkom pozicijom dolazi profesorska obveza. Ima i manji broj instituta koji to ne obavezuju nego se isključivo baziraju na istraživačkom radu. Još uvijek nisam sigurna, za sada vjerujem da bih unutar deset godina voljela imati svoj laboratorij i baviti se istraživanjem te povremeno predavati. Što se tiče rada u kompaniji, otvorena sam i za tu opciju, no malo sam u dvojbi jer izuzetno volim znastvenu slobodu, koja je prilično ograničena u korporacijama. Trenutno počinjem mali projekt u suradnji s jednom kompanijom pa ću imati malo bolji uvid u to kako stvari funcioniraju. Vidjet ćemo kuda će me sve ovo odvesti, ima još vremena.
Uz studij i istraživanja našla si vremena i za putovanja, posjetila si Afriku, Brazil, Meksiko, Kinu, Portugal, obišla Ameriku. Kakva su iskustva s tih putovanja, gdje je životinjski svijet evolucijski najzanimljiviji?
Iskustva su prekrasna. Uz znanost, najviše što volim su putovanja. Imala sam sjajnu mogućnost posjetiti jako puno krasnih regija. Većina tih putovanja su na neki način bila povezana s poslom, jer se uglavnom radilo o odlasku na konferenciju ili o suradnji s nekom institucijom. No, uvijek sam našla vremena spojiti ugodno s korisnim i svakako nastojala produljiti boravak te ga spojiti s godišnjim odmorom. Jedno od najfascinantnijih područja za mene je Centralna I Južna Amerika. Ta regija je poznata po tropskim kišnim šumama koje su interesantne zbog ekoloških sustava za koje je karakteristično iznimno bogatstvo flore I faune. Tu je gustoća i prirodna raznolikost vrsta najveća na svijetu pa je samim time to raj za evolucijske biologe. To područje naprosto vrvi živim svijetom, interakcijom između vrsta i njihovom adaptacijom koja se odlikuje nevjerojatnim bojama i oblicima.
Komentari su zatvoreni.