Testirali smo monovolumensku verziju najprodavanijeg automobila svih vremena – Toyote Corolle. Kada je Renault sa Scenicom odredio novi segment vozila manje-više svi proizvođači požurili su po svoj dio tržišnog kolača. Vrlo brzo je i Toyota pripremila model koji je javnosti predstavljen kao monovolumenska izvedba Corolle. Automobil se pokazao uspješnim te je tako u posljednjoj generaciji Verso samostalan model bez marketinške poveznice sa Corollom. Ovo je očito bila dobra ideja jer je sličnu stvar napravio i Renault čiji se model prvotno zvao Megane Scenic, a tek kasnije je postao samostalni Scenic.
Zašto je Corolla toliko uspješna? Krenimo redom, a to prije svega znači osvrt na dizajn. Testirana Corolla Verso je za ovu klasu automobila poprilično zanimljivo dizajniran automobil. Zatamnjena stakla, stražnja svjetla u stilu Lexusa, aluminijski naplatci i drugi detalji dodaju sportsku notu u klasu vozila kojoj je sport vjerojatno zadnja stvar na pameti. Nedostatak sportskih ambicija očito ne znači kako svi modeli moraju izgledati dosadno, a taj zaključak u posljednje vrijeme vrijedi i za konkurenciju.
Ono što je bitno za ovu klasu automobila je funkcionalnost, prostranost, praktičnost i ne stvaranje velikih nepredviđenih troškova. Krenimo onda redom…
Interijer testirane Corolle Verso je kao i eksterijer odrađen vrlo dobro. Na prvi pogled tvrda plastika i nakon prijeđenih 100.000 km nije istrošena dok “cvrčcima” nema ni traga. Zanimljivi detalji poput paljenja motora pritiskom na tipku i dizajna samog kokpita koji također vuče korijene iz Lexusa dodatno poboljšavaju dojam. U trenutku kupovine se ovaj paket opreme zvao “Sol”, a sadržavao je praktički sve potrebno – automatsku klimu, mnoštvo zračnih jastuka, komande za CD player na kolu upravljača, tempomat i još mnogo toga.
Ono u čemu ovakva Corolla briljira je ponuda prostora. Sprijeda će u manje-više svim automobilima putnici pronaći optimalnu poziciju, dok je ovdje i ponuda prostora na stražnjem sjedalu gotovo nevjerojatna. Dovoljno je reći kako ljudi viši od 2m mogu straga sjesti bez ikakvih problema i bez da nogama dodiruju prednja sjedala. U tome znatno pomaže i pomična stražnja klupa, no tim pomicanjem se smanjuje prostor u prtljažniku. U njemu će se naći prostora za smjestiti cijeli Smart ili ako ćemo ozbiljno tamo možete smjestiti kolica za dijete, vrećice za shopping i prtljagu za more – istovremeno.
Vozne osobine su u skladu sa namjenom automobila – ovo nije sportaš niti to ne pokušava biti. Bitna je udobnost i vožnja koja ne umara, stabilanost na neravninama i tih ovjes. Verso uz redovito održavanje ispunjava te četiri točke i nakon 100.000 km bez ijednog kvara te je to za svaku pohvalu. Testirani model opremljen je 2.2-litrenim turbodiesel agregatom koji razvija 136 KS. Prilikom nedavnog posjeta Munchenu i natrag, tempomatom postavljenim na 130km/h vlasnik se vratio kući sa prosječnom potrošnjom od 4.6 litara na 100km. Ovo je zbilja fenomenalan rezultat, dok je nama na testu Toyota prosječno trošila 6.4 l/100km.
Zaključimo – niski troškovi održavanja, mala potrošnja, velika iskoristivost prostora i solidne vozne osobine vrlo su dobra prilika. Ako uzmemo u obzir kako se cijena ovakvog vozila na tržištu rabljenih kreće oko dvanaestak tisuća eura – zbilja je teško naći ozbiljniji prigovor, a zbilja lako preporučiti ovakav automobil.
Više na www.auto-info.hr.
Komentari su zatvoreni.