Prije tjedan dana u Zagrebu je održana iznimno uspješna koncertna promocija novog studijskog albuma Luke Belanija pod nazivom “Changin’ Chapters”. O kakvom je albumu riječ najbolje i najkonciznije govori naslov recenzije poznatog rock kritičara Hrvoja Horvata: “A” strana domaćeg rocka (Aquarius Records, CD 368-11). Recenziju u cijelosti donosimo u nastavku. Uživajte!
Kad sam prije dvije godine upoznao Luku Belanija i zatim ga čuo na pozornici, prvo mi je palo na pamet kako ću napokon moći parafrazirati često navođenu izjavu američkog kritičara Jona Landaua napisanu nakon što je 1974. gledao koncert mladog Brucea Springsteena; vidio sam budućnost hrvatskog rocka, a njeno ime je Luka Belani. Izgleda preuzetno, ali nije, baš nimalo. Doduše, Belani pjeva na engleskom, ali neka mu. U dvije godine objavio je izvrstan prvi album B-Side Of My Mind, a sada i drugi Changin’ Chapters (Aquarius Records).
Zapravo je bolje ne određivati što je „a strana njegove svijesti“, jer Luka je jednako uvjerljiv i kao kantautor u akustičnom izdanju, što je pokazao na prvijencu, i u električnoj vožnji rock postave s kojom je snimio Changin’ Chapters. A kao što se lijepo moglo vidjeti prošlog petka (na promotivnom nastupu u dućanu Aquarius Recordsa u Varšavskoj ulici), ne radi se o nikakvoj studijskoj šminki, nego glazbeniku koji je s ritam sekcijom uživo sposoban jasno pokazati što zna i može. A može puno. Dapače, Belani je jedan od onih koji gotovo stalno sviraju, a u petom mjesecu kreće i na njemačku klupsku turneju.
Upravo je pogled prema “van” ono što u njegovom slučaju ima smisla, ne zato jer pjeva na engleskom jeziku, nego zato što je uz pulsku grupu East Rodeo jedan od idealnih primjera kako bi neki domaći glazbenici prirodno mogli funkcionirati na stranom tržištu. Što se tiče koncertnih nastupa, dileme nema; Belani je toliko muzikalan da i kada ga vidite samog na pozornici s akustičnom gitarom, imate dojam da slušate trojicu.
Verziranost na nekoliko instrumenata, uključujući i klavir, daje mu mogućnost pisanja pjesama različitih ambijenata i žanrova, ali talent je ono što mu u bilo kojem izdanju omogućuje da „ko na vrpci“ piše odlične pjesme. Album Changin’ Chapters ih je pun, a izvrsna svirka tročlane postave, aranžmani i produkcija Davora Smotalića u studiju Morris, izvukli su na površinu pjesme koje čine jedan od najboljih rock albuma ove godine.
Belani i fizički i „duhovno“ ima dobre uzore ili „lukalajke“. Ako fizički podsjeti na Tima i Jeffa Buckleyja, kad ga prvi put čujete ne bi se zakleli da takvu ploču ne bi snimio David Gray ili Jacob Dylan, Bobov sin, pa ovom prilikom možemo parafrazirati i ono što se u svijetu „tražilo“ sedamdesetih godina prošlog stoljeća: „novi Dylan“, makar ga uspoređivali s onim mlađim. Šalu na stranu, Belani je izuzetno talentiran i svestran, a Changin’ Chapters demonstrira majstorsku verziranost.
.jpg)
Čak i sa one strane kantautorstva, americane ili korijenskog rocka s kojim je obično povezan, Belani ima na lageru izvrsne pjesme i ubitačno odličan album. Krenimo od netipičnih; naslovna tema s plesnim grooveom za noćni clubbing pokazuje kako je u stanju napisati poštenu funky pjesmu, otprilike kao što je za Rolling Stonese bila Miss You, za koju bi domaći autori s dance scene prodali kuću i majku samo da je mogu napraviti.
Definitivno otvoreniji i komercijalniji od prvijenca – najviše na tragu tadašnjeg singlea Guarded By Angels – Changin’ Chapters je album koji već u prve četiri pjesme i prvom singleu Drifter ima pet potencijalnih hitova na lageru, koji bi široj publici trebali pomoći da shvati kako po ovakvu glazbu ne mora potegnuti na koncerte inozemnih izvođača, ili po njihove albume u trgovine. Ranija usporedba sa Jacobom Dylanom tu je prije svega zbog povremene Belanijeve boje glasa i intonacije nekih pjesama, najčešće onih u srednjem tempu poput A Few Songs Left. Ali kad se s bendom raspištolji na električnoj gitari, frcaju iskre koje dozivaju potmulog Hendrixa iz All Along The Watchtower u Drifteru, ili najbolje Oasis u Scars, sigurnom singleu s albuma, dok je uvodna Roundabout – sa izvrsnom bubnjarskom frazom koja ne staje i „fura“ na brzu vožnju autom po praznoj autocesti – sa zaraznom melodijom siguran radijski hit.
Završna Smile kao urnebesni stomp-blues zaokružuje album koji u 11 pjesama donosi ujednačen materijal, ali na ekstremno visokoj razini, sa tekstovima na engleskom koji kod Belanija zvuče prirodno, ali i prirodnim vokalima otpjevanim bez da se pravi Englez. Tu je i efektno posvajanje latino ugođaja u suptilnoj Words Vs. Man, ali treba reći da se radi o žanrovskim odrednicama navedenim za lakše razumijevanje, nikako definicijama Belanijeve glazbe, jer radi se o pjesmama koje nude puno više od okvirnih usporedbi.
Jednostavnije rečeno, treba ga čuti, a i vidjeti na koncertu, pa zatim spariti Changin’ Chapters sa B-Side Of My Mind i dobiti pravu sliku teritorija koji je Belani zaokružio na samo dva albuma. Budući već ima spremne pjesme i za treći, nije potrebno dokazivati da se radi o rock autoru kojemu pjesme prirodno izlaze „na vidjelo“, što dodaje još jednu od mogućih usporedbi s ranije navedenim inozemnim genijalcima. Drugim riječima, muzikalnost, autorska lakoća i sviračka verziranost – govorimo o odličnom gitaristu i u električnom i u akustičnom izdanju, što se itekako čuje na Changin’ Chapters – Belanija čine trenutno najuzbudljivijim domaćim rock glazbenikom na granici akustičnog kantautorstva i strastvenog bendovskog rocka.
Komentari su zatvoreni.