Sve je započelo još prije mjesec-dva, kada je u plan izleta za ovu godinu uvršten naš nacionalni park Plitvička jezera. I kada me Robi pitao hoću li voditi taj izlet (a ja pristah, naravno). I kada sam dobila zadatak: Izlet treba biti prilagođen i djeci i odraslima i seniorima (pomislih, ima li još kakvih želja?). Imaš na raspolaganju veeeliki autobus od 75 mjesta koji je u roku „keks“ postao premali za sve one koji su htjeli doživjeti Plitvice zimi.
Nakon prvog kontakta s upravom NP Plitvička jezera i najave da im u siječnju stiže vrijedna grupa od 75 planinara PD Kalnik, da se grupa sastoji od djece, odraslih i 100%-tnih invalida skoro smo dobili zabranu posjete Parku, citiram njihovo međusobno dogovaranje, da li da nas prime ili ne: „Prosljeđujem Vam ovaj mail, u kojem se radi o grupi planinara koji bi došli u obilazak Parka, točnije planinarske staze Plitvice u siječnju iduće godine. Budući se radi o zimskom periodu i ne znam koliko će biti prohodne staze, te da li će voziti vlak, molila bih Vas da mi savjetujete što da radim sa tom grupom (u grupi najavljuju djecu i invalide!). Pretpostavljam da bi grupa trebala imati i našeg vodiča ukoliko se odluče za obilazak (?). Molim Vas da pročitate mail i uputite me što da im odgovorim.“
Nakon te njihove međusobne konzultacije meni slijedi odgovor. Citiram: „Naš prijedlog je da se posjet prolongira za proljeće ili ako baš inzistirate na siječnju, detaljniji dogovor je moguć max. tjedan dana ranije kada budemo znali točnu prognozu odnosno vremenske uvjete. Isto tako moguća je posjeta i u siječnju bez obzira na vremenske uvjete ali samo Donja Jezera i jezero Kozjak.“
Nisam se dala odgovoriti. Nakon mojih inzistiranja i peripetija s upravom (preskočit ću sve detalje moljakanja, uvjeravanja da smo iskusni planinari, da je 100%-tni invalid naš Dražen bio gost kod Danijele u „8. katu“ kao primjer planinara s transplantiranim srcem – bravo Dražene!), ipak se naša želja da posjetimo Plitvice u snijegu ostvarila. Mada je par dana prije prognoza bila više “Plitvice u proljeće”, negoli u snijegu, no onda se dogodilo čudo. Robi šalje mail: „Bok Anice! Jesi vidjela prognozu za vikend? Hahahaha! Tko kaže da nema snijega? Bogme će ga bit. I neka, bit će avantura :)“
Nisam trebala ni otvoriti stranicu jer sam znala… naručila sam snijeg odavno. I ne malo snijega, jer kod nas podno Kalnika snježno vrijeme računa se samo iznad 40tak cm. Isti taj naručeni snijeg prvi nas je pozdravio kad smo krenuli u šetnju jezerima, tj. onim dijelom jezera koji je bio prohodan. Grane drveća jedva su ga držale, objesile su se pod njegovom težinom pletući cijelom stazom slavoluke želeći nas pozdraviti što smo bili hrabri i upustili se u avanturu snježnih Plitvica. Isti taj snijeg je svakim našim korakom škripao ispod nogu, a nogu je bilo puno i kao da je svakog od nas 77 koliko nas je koračalo snježnom stazom htio posebno pozdraviti i reći: “Pao sam samo za Vas! Vidite i čujte koliko sam svjež, da škripim. Pogledajte Veliki slap! I on danas jače šumi da ga možete čuti s vidikovca, kad je već put prema njemu zameten.“ Bila sam cijelo vrijeme sretna, jer sam po škripi čula iza sebe zadovoljne korake planinara. Po škripi snijega sam znala da se neće izgubiti i da me vjerno prate, baš kako dolikuje pravim planinarima. Mnogima je bilo žao, a i meni samoj što više staza nije bilo pročišćeno, no i snijeg zna da se od previše ljepote odjednom može oslijepiti… Tako da je u svojim zametenim stazama i jezerima sakrio poruku: „Dođite mi opet dogodine. Uživao sam u vašim mnogobrojnim tragovima koje ste ostavili iza sebe.“
Komentari su zatvoreni.