MENTALITET HRVATSKE PROVINCIJE U anketi Jutarnjeg nismo pitali o komunalnim ili političkim problemima. Zanimalo nas je žive li lokalni šefovi u prošlosti ili gledaju u budućnost, uvažavaju li različitosti i jesu li, na kraju krajeva, provincija?
Kakav vrijednosni sustav, kakva etika, a na temelju toga i kakva kultura, naseljavaju glave gradonačelnika deset naših gradova izvan kruga četiriju najvećih, Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke, čiji su, kad je kultura posrijedi, staleški simboli zgrade i ansambli Hrvatskoga narodnog kazališta. Jesu li, dakle, na čelu naših gradova srednje veličine ljudi koji su također sposobni prepoznati “više” vrijednosti, a koje se obično pripisuju urbanoj eliti većih gradova? Da skratimo, jesu li oni provincijalci? Koliko žive u prošlosti, a koliko gledaju u budućnost? Koliko uvažavaju različitosti?
Praktična pitanja
U gradovima koje smo izabrali također postoje kazališta, ili za kazalište posebno namijenjeni prostori, s manje-više redovitim programom, sa ili bez vlastitog ansambla, ti gradovi imaju najmanje jedan značajan lokalni televizijski program, opću bolnicu i barem jednu visoku školu. Ustvari, za njih bi se moglo reći da čine osnovni raster uz koji je još moguća proizvodnja građanskog staleža i tzv. visoke kulture.
Postavili smo petnaest pitanja gradonačelnicima Varaždina, Karlovca, Požege, Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Čakovca, Križevaca i Velike Gorice s četiri ponuđena odgovora, od kojih je valjalo zaokružiti samo jedan. Najčešće su bila ponuđena dva (uglavnom) pozitivna i dva (uglavnom) negativna odgovora. Od toga što misle o gradnji NATO-ove baze ili džamije u svom gradu do toga bi li pristali da se središte njihova grada u cijelosti podvrgne videonadzoru.
Nećemo se ovom prilikom baviti njihovom stranačkom pripadnošću. Uz ostalo, i zato što je njihova funkcija nadstranačka, budući da su prva “klasa” izravno izabranih gradonačelnika. Pitanja su uglavnom iznad razine dnevne politike, premda se svaki čas u nju mogu pretvoriti, odgovori na njih tiču se, vjerojatno, velike većine građana kojima gradonačelnici upravljaju, pa će zato građanima vjerojatno biti zanimljivi praktični odgovori na praktična pitanja.
Dakako, ne možemo od naših gradonačelnika tražiti da budu posve ozbiljni i disciplinirani. Tako su jedni dopisivali odgovore, drugi su neka pitanja jednostavno izbjegli, a neki su zaokružili i po dva odgovora, od kojih smo onda izabrali onaj koji je značenjski podudaran, ali superordiniran izabranom.
Bratimljenje sa Srbima
Uz ovih deset, Ivana Čehoka (Varaždin), Damira Jelića (Karlovac), Zdravka Ronka (Požega), Željka Sabu (Vukovar), Zvonimira Vrančića (Zadar), Antu Županovića (Šibenik), Andru Vlahušića (Dubrovnik), Branka Šalomona (Čakovec), Dražena Barišića (Velika Gorica) i Branka Hrga (Križevci), koji su se ljubazno odazvali pozivu, novinari Jutarnjeg kontaktirali su gradonačelnike Siska i Slavonskog Broda, Pintarića i Dusparu, koji su odbili anketu, zbog neodgodivih obveza otkazali su je Josipa Rimac (Knin) i Milan Kolić (Gospić), Ivica Kirin (Virovitica) otišao je na godišnji, a razbolio se Davor Žmegač (Kutina).
Među prvima, intrigira odgovor na četvrto pitanje: “Biste li pristali da se vaš grad bratimi s gradom iz Srbije?” Prvi ponuđeni odgovor koji glasi: “Da, ako se možemo bratimiti s gradovima s drugih kontinenata, možemo i sa susjedima”, zaokružilo je sedam gradonačelnika, Varaždinac Ivan Čehok, Karlovčanin Damir Jelić, Požežanin Zdravko Ronko, Vukovarac Željko Sabo, Čakovčanin Branko Šalamon, Križevčanin Branko Hrg i Velikogoričanin Dražen Barišić. Drugi, u najmanju ruku pomirljiv, od ponuđenih odgovora, “Osobno nikad ne bih pokrenuo takvu inicijativu, no ako joj se građani ne bi protivili, prihvatio bih je”, zaokružili su Zadranin Zvonimir Vrančić i Šibenčanin Ante Županović. Treći odgovor, “Ne bih na to pristao”, nije zaokružio nitko, a četvrti, “Takav prijedlog smatrao bih provokacijom”, zaokružio je jedino Dubrovčanin Andro Vlahušić!
Filozofsko pitanje
S obzirom na to kakav se dojam stvara u javnosti, među našim gradonačelnicima sve manje vlada homofobija. Na sedmo pitanje, “Kako biste reagirali na inicijativu da se u vašem gradu održi Gay Pride?”, ovako su odgovorili. Prvi ponuđen odgovor, “Nikad u mojem gradu”, zaokružio je jedino gradonačelnik Križevaca Branko Hrg, a drugi, “Protivio bih se, ali ne glasno”, zaokružili su gradonačelnici Sabo i Vrančić, dok je Ronko ponudio svoj odgovor: “Ne bih je podržao”. Treći, “Prihvatio bih je iz principijelnih razloga” izabrala su četvorica, Čehok, Barišić, Županović, Vlahušić. Doduše, jedino je gradonačelnik Čakovca Branko Šalamun zaokružio odgovor “Prihvatio bih je i osobno podupro”, dok je Damir Jelić izbjegao odgovor. Međutim, očito je da bi se Gay Pride lakše organizirao negdje u provinciji nego u metropoli. Postavili smo i gradonačelnicima i jedno, neki bi rekli filozofsko, kantovsko, a drugi čisto vjersko, katoličko pitanje: “Osvojili ste 10 tisuća kuna u nagradnoj igri i odlučite ih donirati. Kako ćete to učiniti?”
Za prvu mogućnost, “Javno, tako da svi znaju da imate srce”, odlučio se jedino gradonačelnik Ronko, ali je ponuđeni odgovor malo izmijenio dodavši – “tako da potaknem i druge”. Za drugu, “Anonimno, ali nećete se braniti ako netko o tome izvijesti vaše kolege ili medije” odlučila su se petorica gradonačelnika, Hrg, Čehok, Županović, Šalomon i Barišić, za treću, “Anonimno, i jedino će primatelj znati od koga mu je stigao novac”, dvojica, Sabo i Vrančić, a samo dvojica, Damir Jelić i Andro Vlahušić, izabrala su četvrtu, moralno i duhovno superiornu ili, ako hoćete, pomalo romantičnu opciju: “Anonimno do kraja, tako da za to neće doznati ni kolege, ni javnost, ni primatelj”. Većina bi dakle ipak radije istaknula vlastitu dobrotu kao primjer ostalima…
Velika se prašina bila digla proteklih tjedana u Zagrebu i Splitu pošto ministar kulture Božo Biškupić nije potvrdio Duška Mucala, estradnog zabavljača s diplomom, za intendanta splitskog HNK. Međutim, većina naših gradonačelnika ne bi imala ništa, barem ne načelno, protiv toga da preuzme kazališnu ustanovu u njegovu gradu. Dakle, na deseto pitanje, “Biste li pristali da Duško Mucalo postane ravnatelj kazališta ili Doma kulture u vašem gradu?”, nijedan gradonačelnik nije odgovorio isključujućim “Ne, nikako” ili afirmativnim “Da, svakako”. Međutim, relativno afirmativan odgovor, “Možda, ovisi o tome kakav bi program ponudio”, zaokružila su devetorica, Hrg, Čehok, Jelić, Ronko, Sabo, Vrančić Županović, Šalomon, Barišić. Jedino je Dubrovčanin Andro Vlahušić zaokružio odgovor “Pristao bih jedino ako se i u ponovljenom natječaju ne bi javio nitko prikladniji”.
Gradonačelnici su rado odgovorili i na sljedeće hipotetsko pitanje: “Da morate izabrati jednog, kome biste od ovih ljudi u svom gradu podigli spomenik?” Ponudili smo im četiri umjetnika poznata široj javnosti, a koji više nisu među živima – konceptualnog umjetnika, redatelja i filmaša Toma Gotovca, kralja funk glazbe Dinu Dvornika, pjevača zabavne glazbe Tomislava Ivčića i glumicu Enu Begović. Premda je Tom Gotovac, po mjerilima visoke kulture, među navedenima bez premca, nijedan mu gradonačelnik ne bi podigao spomenik. Koliko je to samo po sebi provincijalno, ostaje otvorenim pitanjem jer ni u matičnom (ako ne i rodnom) Zagrebu Gotovac zacijelo ne bi lako došao do spomenika.
I ovdje čeka posljednji u redu. Za Dinu Dvornika, koji je, po nekakvim realnim kriterijima, najznačajniji za popularnu kulturu među njima, dobio bi spomenik od Varaždinca Čehoka, Vukovarca Sabe, Šibenčanina Županovića i Križevčanina Hrga. Tragično preminulom Tomislavu Ivčiću spomenik bi podigla trojica, Požežanin Ronko, očekivano Zadranin Vrančić i Velikogoričanin Barišić, a trojica bi radije na mjesnom gradskom trgu vidjela spomen Eni Begović – Karlovčanin Jelić, Dubrovčanin Vlahušić i Čakovčanin Šalomon.
Zaglavljeni u liftu
Posljednje od petnaest, možda bi se moglo nazvati i trik-pitanjem. Naime, glasi: “Da ostanete dulje zaglavljeni u dizalu s tri od četiri navedene osobe, koju biste najradije izbjegli?” Potom su navedena imena četvorice muškaraca, javnih osoba, za koje se u javnosti i medijima često vežu negativne emocije. No, samo je jedna među njima doista suspektna kad su posrijedi, reklo bi se, neoprostivi grijesi. Naime, ni Renu Sinovčića, ribara i trgovca nogometašima, ni Dikana Radeljaka, poduzetnika i playboya, ni Antu Gotovca, propalog trgovca automobilima, nitko ne sumnjiči da stoje iza ičije smrti. Tomislav Merčep, pak, poznat je u javnosti po tome što je dao ime skupini ubojica, ratnih zločinaca, odgovornima za smrt većeg, sudski nikad točno utvrđenog broja ljudi, takozvanim merčepovcima.
Međutim, jedino je šibenski gradonačelnik Ante Županović iz dizala izbacio Merčepa. Renu Sinovčića ne bi izbacio nitko, Dikana Radeljaka Čehok, Sabo, Šalamun i Hrg. Ante Gotovac ostao bi pak na stepeništu jedino da se pita Zvonimira Vrančića. Damir Jelić izbjegao je odgovor, Zdravko Ronko dopisao je Ivana Šukera, ministra financija, Vlahušić je dopisao: “Ne bojim se nikog od navedenih”, a Dražen Barišić je pak također izbjegao odgovor dopisavši pomirljivo: “Ne bih se volio zaglaviti u dizalu.” (JL)
Komentari su zatvoreni.