U vječitoj potrazi za izvornim suvenirom, koji u krajnjoj liniji nikome i ne treba, i žurbi svakodnevice, prolazimo, a ne primjećujemo. Ni ljude, a ni ono što ih/nas okružuje. Ili, da budem možda precizniji, ne posvetimo dovoljno pažnje ako nešto i uočimo.
Na upravo završenom Križevačkom velikom spravišču čak je i službeno bio akcent na starim obrtima i zanatima, kao dijelu programa, a ljudi su skloni pokazati, no možda manje sklonosti pokazujemo za pogledati i razumjeti. Ili, doslovno ne razumijemo /pogotovo oni mlađi/ da je nekad bilo “onako”, a ne “ovako” kako danas živimo i razmišljamo.
Ipak, ti su starinski štandovi manje ili više “atraktivni”, ali postojao je i jedan koji i nije bio štand, nego tek želja za prisustvovanjem, u svom minimalizmu i skromnosti, s tek rasprostrtom krpicom, pored drvenog tronožca, na kojoj je bilo izloženo nekoliko “proizvoda” u mini izvedbi.
I, ako biste poželjeli upoznati prisutnoga autora i pružili mu ruku radi upoznavanja, on bi jednostavno odgovorio – Dragec, obični! Neozbiljan u svojoj ozbiljnosti, s te dvije riječi rekao je više nego bismo i pomislili. Baš to “obični” govori nam koliko je neobičan, samo svoj, nepodložan pomodarstvu, nego sklon tradiciji i originalnom. On je zaigrani dječak koji još živi u svom seoskom dvorištu gdje mu je otac /ali možda i on sam/, kao i ostali suseljani, proizvodio gotovo sve potrebno za život. Zlatne ruke onovremenih ljudi, kao i neograničena mašta za konstrukciju i praktičnost, uglavnom su isključivale potrebu za nabavom izvan okvira dvorišta, osim nekih potrepština koje je bilo uobičajeno nabavljati na sajmovima ili kod majstora obrtnika.
Slijedeći ta sjećanja, ali i iskonsku potrebu da nešto napravi, Dragec “proizvodi” drvena korita, struganje, jedno lisne pile, drvene tronožce, stolarske pile, i niz drugih kućnih potrepština, ali ovom prigodom u mini izvedbi.
Posebno mi je bila interesantna stolarska pila, veličine nekih 10-15 cm, ali je nevjerojatno koliko je “prava”. Prije svega, ima sve sastavne dijelove koji besprijekorno funkcioniraju; okvir, uže za napinjanje lista pile, mehanizam za okretanje lista – ravno, lijevo, desno, i list koji nije tek imitacija, nego dio načinjen od tvrdoga metala, “našrengan” i nabrušen piljakom /turpijom/, i doslovno pili “k’o prava.”.
Nekad se drveno, izdubljeno korito, radilo u nekoliko dimenzija, prema namjeni za koju se je koristilo. Dragecovo ima samo jednu namjenu – da nas potsjeti. Uzorak je velik tek 22 centimetra, a kad kaže – križevačka vešmašina, hoće nas potsjetiti da su naše bake, i njihove bake i tako dalje u prošlost, upravo uz pomoć takovih korita na potocima prale rublje.
U Dragecovom prisustvu ima i doza nostalgičnosti, i humora, ali i autoironičnosti kao i pitanja – prepoznajete li svoje/naše korijene? Svakako, rasprava na tu temu je predmet struke, a Dragec živi svoj život, uvijek diskretno prisutan u Križevačkom likovnom krugu, u Foto klubu, u Muzeju, i kao da nam stalno postavlja pitanje, je li shvaćate – kaj sam reći štel?
Za autohtoni, domaći suvenir, da bismo ga pronašli, možda i nije potrebna nauka, i fondovi EU, nago samo pogledati oko sebe. Sagnuti se na Dragecovom štandu do zemlje, i pogledati, a time se i pokloniti njegovom trudu, mašti i umješnosti da to napravi.
Ako pitate za cijenu, nema veze, 10 kuna, ili manje, ili najčešće badava, ako ocijeni da razumijete o čemu on govori.
Ali, i Dragecu treba poticaj. I to iz domaćih fondova, na najjednostavniji način; kupiti. Naša djevojčica /današnja/, ne će u koritu moći kupati Barbiku /pa čak i hoće, ako poželi/, ali treba joj reći da su se djeca nekada, davno, kupala u takovim proizvodima, a to je dio naše povijesti, od koje smo odmakli, ali je se ne stidimo. A dječaci?, oni bi komotno na tehničkom odgoju Dragecovom stolarskom pilom mogli piliti letvice, i stvarati svoja, današnja mala remek djela.
A Turistička zajednica, trebala bi/mogla riješiti problem u jednom potezu pitajući Drageca koliko košta cijela “proizvodnja”. Jer, 300,00 ili 5oo,oo kuna, ne bi smio biti financijski problem, a njemu bio bi stimulans. I pri tom, ne vrijedi ona poznata tvrdnja – nema novaca, a i onako se ništa ne može prodati. Ako ne drugačije, treba jednostavno podijeliti, i to tretirati kao ulog u propagandu, koji će se vratiti u budućnosti. Jer, kad netko uzme u ruke Dragecovu pilu na kojoj piše – Križevci 2010, a utisnut je i “logić” proizvođača, “D” u trokutu, podsjetit će se da je bio u Križevcima, gradu Križevačkih štatuta, gradu sv.Marka, vrsnih glazbenika, slikara i pjesnika i pisaca, i glumaca i gradu Jalte,Jalte. Pa, kad se za sve nađe poneka kuna…
Komentari su zatvoreni.