Na prošli tjedan održanim 19. Danima hrvatskog filma u Studentskom centru u Zagrebu, nagradu Oktavijan, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo filmskih kritičara, za najbolji dokumentarni film u konkurenciji 31 rada osvojili su “Ljudi s mliječnog puta” redatelja Miroslava Mikuljana. Sniman prema scenariju Marije Peakić-Mikuljan tijekom 2008. i 2009. godine mnogim lokacijama križevačkog kraja, a u suradnji s Udrugom malih sirara Koprivničko-križevačke županije “Prgica”, film prikazuje današnju situaciju na hrvatskom selu te jedan dio poljoprivredne proizvodnje pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Također je osvojio nagradu publike na nedavno održanom Zagrebdoxu te nagradu stručnog suda na 12. međunarodnom festivalu turističkog filma i ekologije održanom prošle jeseni u Splitu.
Miroslav Mikuljan je rođen u Križevcima 1943. godine. Diplomirao je filmsku i TV režiju na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Kao član Kino kluba Zagreb stekao je titulu Majstora amaterskog filma. Od 1970. i 1990. snimio je brojne dokumentarne filmove i serije, dva televizijska filma za djecu, tri TV drame, dva kratka filma i dva cjelovečernjaigrana filma. Godine 1995. postaje glavni urednik Dokumentarnog programa Hrvatske televizije. S tog mjesta odlazi 2002. godine i vraća se režiranju umjetničkih i socijalno angažiranih dokumentarnih filmova.
Na “Ljudima s mliječnog puta” kao montažer je radio Mladen Medić, autor glazbe je Vjeran Šalamon, a snimatelj je bio krajem prošle godine preminuli Vedran Šamanović. Producent je Tomislav Žajo iz Gral-filma iz Zagreba, a film je snimljen pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i premijerno prikazan 3. lipnja 2009. godine u Križevcima.
Iz najave filma: Svijet u kojemu živimo ubrzano se, čak i dramatično brzo mijenja. Hrvatska je u svom tranzicijskom hodu prema članstvu u Europskoj uniji suočena s brojnim dvojbama i teškim odlukama, a pojedinci tjeskobno pokušavaju iščitati svoju sudbinu i šansu u budućnosti. Ovo je priča o napornoj svakodnevici, tjeskobi, planovima i snovima popularnih mljekarica sa zagrebačkih tržnica koje prodaju nešto što može postati hrvatski brend, ali na vjetrometini novih pravila i propisa može i nestati. To su, među građanima Zagreba omiljeni sir i vrhnje. Kako se svjetska politika prelama u životu tih ljudi i njihovih obitelji? Imaju li oni i njihovi sirevi budućnost? Hoće li njihovi sinovi, kćeri i unuci naslijediti dugo stjecano znanje i vještine ili će napustiti svoja seoska gospodarstva i otići u bijeli svijet?
Komentari su zatvoreni.