Poznata je ona narodna izreka – obično jedno zlo ne dolazi samo – pa, izgleda da se to u praksi i stvarno potvrđuje. Ovo “zlo” ovom prigodom ne treba doslovno shvatiti, jer postoji i ona druga – svako zlo za neko dobro.
Od mnogih “poroka” suvremenog življenja, zadržao sam samo dva, jer što preostaje penziću u doba recesije nego da popije kavu i zapali koju cigaretu. Netko će odmah nadodati – prestani pušiti, pa ćeš biti zdraviji i bogatiji za cijenu toga poroka koja i nije tako beznačajna. I, što je najgore, ja se s time slažem, ali i dalje – pušim. I onda je došao 10. travnja, dan kad je ponovo zabranjeno pušenje u lokalima /osim u onima s odobrenjem/. I s time se slažem, mada nisam siguran, odnosno ne znam, koji bi bio najbolji model za provođenje te odluke u praksi.
Popio sam prvu kavu i tim okolnostima, i posegnuo nekoliko puta za kutijom 160, i prekorio sam sebe – ne smiješ! Da smanjim napetost zbog ograničenja, “ceremonijal” pijenja skratio sam na manje od polovine uobičajenoga vremena ispijanja, i otišao.
Ispred lokala sjedilo je nekoliko gostiju, uglavnom ljudi mlađega uzrasta, ali meni je bilo previše hladno da sjednem vani i uživam do mile volje pod vedrim, sunčanim nebom na temperaturi od nekih 13 stupnjeva Celzijusa.
Netko od praktičnijih ljudi sigurno bi mi sugerirao – promijeni lokal, otiđi tamo gdje je pušenje dozvoljeno. Za sada nisam siguran da li takav u Križevcima postoji, no i da postoji, to nije “ono”. Lokal biramo po nekim, samo nama znanim kriterijima, ali sigurno presuđuje ambijent, osoblje, ponuda, pa i cijena, društvo koje se tamo okuplja pa i “trend” razmišljanja koje to društvo prakticira. Bitna je i lokacija, mada su zaljubljenici u “svoj” lokal u stanju otići i “Bogu iz leđa”, samo da bi bili u omiljenom im ambijentu…
Moj je lokal na “Strossu”, a pored spomenutih kriterija, presudila je i činjenica da je on ujedno i galerija, pa ponekad mogu pogledati i neku izložbu, ili prirediti svoju. Ima i još nešto. U “svome” lokalu čovjek nekako osjeća da je netko, uvažena osoba, koliko gost to može biti, pa će konobar/ica i bez pitanja donijeti uobičajeno piće ili napitak. Ima nas na stotine, ali ti ljudi pamte, za većinu posebno, što konzumiraju ili žele. Jednom sam tražio cigarete kojih trenutno nije bilo, ali je konobar nakon nekoliko dana kad sam došao, spomenuo da sada ima, pa ako trebam…
Gotovo da i nisam primijetio, ali jednoga je dana na “Strossu” osvanuo parkirni automat. Još nisam pažljivije pogledao, ali čini se, samo jedan, pa kako parkiram na mjestu podalje, ni tada ga ne bih primijetio da nije prošla “putujuća vlast” u liku revnog utjerivača neplaniranih gradskih prihoda. Bio sam u dilemi što da učinim, jer sam parkirao na kolnom ulazu u privatnu kuću, na čijem haustoru nije bilo znaka zabrane. Ali da mi savjest bude čista, a kava da mi bolje prija, otišao sam do automata i ubacio dvije kune. A on, automat, ništa. Pritisnem zeleni kružić po drugi put, i opet ništa. Tek kad sam izvadio naočale, pročitao sam – četiri kune minimalno. Pokušao sam dokučiti i “režim” naplate, ali tek sam na jednoj ikonici u vidu sata primijetio da postoji neka oznaka do 15 sati, što bi moglo značiti da je poslije toga vremena besplatno.
Sjeo sam uz svoju kavu, i razmišljam: “Stross” je upropašten novcem poreznih obveznika, pa ispada da smo platili da bi nas vlast i dalje “cijedila” novim nametom, koji naoko beznačajan, ipak ima svoju težinu. Da, u civiliziranim društvima i gradovima postoji praksa naplate parkiranja, ali… Zašto duplo više nego u ostalim zonama u Križevcima gdje se parkiranje plaća? Postoji i pomalo komično pitanje kako je na županijskoj cesti koja se u tome dijelu zove “Stross” uopće moguće parkiranje. Ali šalu na stranu, i pogledajmo problem s druge strane.
U tome dijelu grada lociran je velik dio trgovina, kafića i ostalih poslovnih subjekata, pa je parkirna karta od četiri kune dodatni “harač” na cijenu svakoga proizvoda ili usluge konzumiranoga u vrijeme važenja naplate. Prijatelji zdravoga života odmah će napomenuti – hodajte pješice – ali još su u socijalizmu konstatirali da je automobil potreba, a ne luksuz. Konačno, i parkiralište je napravljeno da bi se koristilo. A koristi se i iskorišteno je do maksimuma, svakodnevno. Osim u ono prijelazno vrijeme, negdje poslije podneva pa do predvečerja, kad je i parkiranje /nadam se/, besplatno.
Još bih i shvatio da se parkiranje plaća, ali zašto duplo više nago na drugim lokacijama, to mi je neshvatljivo. Kažu da bi Vlada trebala stimulirati potrošnju, jer tako i u svijetu rade, a pomislio sam, možda naša gradska “vlada” na taj način želi destimulirati upotrebu automobila, ali mislim da je efekt posve drugačiji. Automobili se i dalje koriste, a motorizirani plaćaju danak.
Nakon 40-godišnjega staža vozača, uvjeren sam da sam dobar vozač. Poštujem propise, strpljiv sam, ne jurim, tolerantan sam, a ponekad nastojim razmišljati i za ostale sudionike u prometu. Imao sam tek poneki “kiks” tijekom tih godina, ali ako sam negdje griješio češće, onda je to parkiranje. Ali samo u krajnjoj nuždi. Međutim, nikada na mjesto invalida, ne da bih zatvorio prolaz pješacima ili tako da ugrozim ostale sudionike u prometu.
Na “Strossu” je situacija u najmanju ruku zanimljiva. Prije svega, broj parkirnih mjesta u odnosu na prethodno razdoblje smanjen je bar za jednu trećinu. Stoga, stalno je gužva. Ako tome pridodamo i činjenicu da baš uvijek i nismo pedantni, ili bolje reći precizni kod zauzimanja parkirnoga mjesta, nastaje problem. A problem je i sama ideja projektanta da se automobili parkiraju u “kućice” okružene s tri strane betonskom oblogom, ili kako se to već zove.
Dakle, ako na tri predviđena mjesta “uđu” dva automobila, pa ne zauzmu precizno svoju, označenu “kućicu”, treći, ako dolazi s vanjske strane, da bi ušao, mora preći preko uzvisine uzlazne površine u nečiji haustor. Ovisno o dubini zahvata toga prostora, ta je barijera od 0 pa i do cca 20 cm što postaje opasno za oštećenje donjega postroja automobila, ali i samoga podesta, što se već i događa. Jasno, ovo je samo primjedba nestručnjaka, ali ne znam što bi rekli stručnjaci, mada mislim da su trebali reći nešto još ranije, u fazi projektiranja.
Nego, da se ja vratim mojoj kavi. Dakle, s vrhnjem i 1 dcl mineralne košta 7,00 kuna. Ako dodam 4,00 kn za parkiranje, to je 11,00 kuna. Ali što je besposlenom penziću prosjediti uz kavu 1 sat? Ništa! Premalo! E, sad, vjerojatno se može uplatiti i dva sata, ali to je dodatnih 4,00 kune, pa je to sve zajedno 15,00 kuna. A za te novce već bih mogao imati pogled na Dubrovnik, ili Markov trg u Veneciji.
Opet će netko reći – odi na kavu kad je besplatno parkiranje. Možda će netko i dodati – ne idi uopće, jer kava škodi. Ma, i ja ću nadodati: što niste parkiranje stavili na 3,99, a tu jednu lipu i tako bi morali pokloniti iz tehničkih razloga. Bolje bi zvučalo jer takva je psihologija potrošača.
A na kavu ću ići kao i do sada, kad mi je “čef”, a ne prema parkirnom satu. Usput, bilo bi zgodno kad bismo saznali na što se troši novac od parkirališnih pristojbi općenito, jer kad se sve sabere, mislim da to i nije beznačajna svota.
Komentari su zatvoreni.