Nakon što smo obišli više turističkih odredišta Starog kontinenta, te nakon uspjelog posjeta Egiptu, odlučili smo svakako ponovo posjetiti Bliski istok. Izbor je pao na Jordan i Siriju. Jordan, službeno Hašemitska Kraljevina Jordan (na arapskom: Al Mamlaka al Urduniya al Hashimiyah) je država na Bliskom istoku. Područje te države nastanjeno je već tisućljećima i nije bilo pošteđeno burnih događaja, čak i u novije vrijeme. Prostori su bili poprište biblijskih događanja, dolaska Islama, križarskih ratova, kolonijalizma, mnogih ratova, pa čak i terorizma.
Pripreme za put nisu bile ništa spektakularno – uobičajena prtljaga za ugodno vrijeme (putovali smo u rano proljeće), s ponekim odjevnim predmetom za hladnije noći, budući su temperature varirale od 25-36 C(danju) i 18-20 C (noću). Iako prevladava mediteranska klima, proljeće donosi optimalno vrijeme za put. Svakako je preporučljivo zdravstveno osiguranje, prije svega zbog drugačijih higijenskih i prehrambenih standarda u spomenutim zemljama.
Let avionom trajao je nekoliko sati, a u pauzi proveli smo nekoliko sati u Istambulu i usprkos tako kratkom vremenu, bili impresionirani gradom. Nakon posjeta tek najznačajnijih lokaliteta, nastavili smo let put Ammana. Zahvaljujući monitorima u samom avionu uvijek smo znali nad kojim područjem se nalazimo. Preletjeli smo tursku obalu, Cipar, gledali svjetla Beiruta, te napokon stigli u Jordan.
Sletjeli smo u zračnu luku Amman u sitnim noćnim satima. Dočekao nas je uredan aerodrom, prilično zapadnjački i nimalo egzotičan. Tek lica osoblja i natpisi na arapskom upućivali su da nismo u Europi.
Nakon kraće vožnje autobusom došli smo do hotela gdje nas je dočekao sok dobrodošlice. Tek nakon potvrde vodiča da je hotel “siguran”, ohrabrili smo se i uzeli čaše. Naime, u arapskim zemljama nije nimalo mudro piti vodu iz slavine, jesti jela, voće ili salate pripremane ili samo prane vodom iz vodovoda, pa čak ni piti iz čaša pranih istom tom vodom, kao ni koristiti led. Voda, naime, sadrži sasvim drugačije bakterije od onih na koje smo navikli i samo jedna neopreznost priskrbit će vam višednevne probavne tegobe, pa ćete umjesto u razgledu dane provoditi u prostorijama gdje i carevi idu pješke.
Hotelske sobe su prostrane i lijepe, a osoblje (sve poslove obavljaju muškarci, jer žene nisu zaposlene) izrazito prijazno, za što, naravno, očekuju napojnice (u arapskim zemljama apsolutno svi i svugdje očekuju napojnice). Hotel posjeduje besplatni bežični internet.
Amman je relativno mali grad, pa se lako snalaziti. Taxi nije skup i vrlo često je najjednostavniji način prijevoza, no cijenu je najbolje dogovoriti unaprijed. Stanovnici govore engleski i vrlo su ljubazni, te će rado pomoći, pa čak zbog toga i poći dio puta s vama (govorimo iz vlastitog iskustva).
Na put je bolje ponijeti dolare, jer je tečaj eura prilično nestabilan. Primaju većinu kartica, a novac će vam promijeniti i u hotelu, ali i sam vodič (lokalni).
Nakon sasvim europske noćne temperature dočekalo nas je prvo jutro u Jordanu. Osim turista iz zapadnih zemalja, na doručku je bilo i Kuvajćana (prepoznatljive marame crveno bijelog uzorka). Uz standardna jela, na švedskom stolu dočekali su nas i pečeni grah, ukiseljeno povrće i razno svježe povrće (Jordan je poznat po proizvodnji rajčica), salame i sirevi nama egzotičnog okusa, te tanke pogače umjesto kruha (svih 10 dana putovanja nismo probali kruh). Bilo je tu i njihovih tipičnih slatkih kolačića.
Inače, za ručak i večeru poslužuju se “meze” (predjela) koje uključuju razne namaze od patlidžana, slanutka, salate, sve poprilično ljuto i dosta zasitno, tako da za glavno jelo obično ostane malo mjesta. Od mesa smo najviše jeli janjetinu. Probali smo i mansaf, beduinski specijalitet od janjetine. Za kraj uvijek je posluženo barem 10 vrsta raznih deserata (kolačića s rižinom vodom, pistacijama,oraščićima, kadaifa (sve dosta slatko ), te zdjele pune raznih krema, pudinga, želea).
Razgled grada započeli smo posjetivši staru rimsku jezgru (kao i u svim bliskoistočnim zemljama, rimske građevine su nezaobilazne i vrlo dobro očuvane), nacionalni muzej te džamiju kralja Abdullaha. Gotovo na svakom koraku slike kralja Abdullaha (sina kralja Husseina) i prekrasne kraljice Ranie s djecom, kao i pokojnog kralja Husseina (ovo je običaj u svim arapskim zemljama koje smo posjetili- slike kraljeva i predsjednika na fasadama, ali i autobusima, čak i kioscima). Posebno je upečatljiv pogled s Citadele na ogromnu (zaista to mislimo) jordansku zastavu koja se polako vijorila na vjetru. Na 126m visokom jarbolu vijori se zastava duljine 60m. Iako iz daljine nije lako procijeniti njezine dimenzije, upravo nevjerojatno sporo i lijeno vijorenje upućuje da se ne radi o zastavi običnih dimenzija. Pogled na grad nije bio tako impozantan – jednolične četvrerokatnice razasute po brdašcima. U centru grada nalazi se dobro čuvan kraljevski kompleks u koji, naravno, nema pristupa.
Ljudi na ulicama nose od tipično europske odjeće, pa do najtradicionalnije muslimanske nošnje (ovo se posebice odnosi na žene). Nije tako neobično sresti u razgovoru dvije žene koje bi izgledom i nošnjom pristajale u bilo koju europski metropolu, a tek par metara do njih grupu žena potpuno prekrivenog tijela (čak i ruku i očiju). Jedini “gušt” koji si čak i tradicionalno odjevene žene dopuštaju su cipele, pa tako nije rijetkost vidjeti ženu u potpunosti skrivenu dugom odjećom i maramama, s nakićenim cipelama i visinom peta koje se ne bi posramila ni neka starleta. Često se vide mlade djevojke u trenirci, trapericama i tenisicama, no s obaveznom maramom na glavi. Muškarci su ujednačeniji, velikom većinom nose brkove, pokrivala za glavu nisu česta (obično ih nose stariji ljudi, u vidu marame, najčešće crveno bijele).
Izašavši iz grada, autobusom smo krenuli do Betanije, mjesta Isusova krštenja na rijeci Jordan. Rijeka Jordan prilično je neugledna i blatna kaljuža, uz šaš i suhu ispucalu zemlju. S druge strane, ni 50m od nas, Izrael. Dok smo prali ruke svetom vodom iz rijeke Jordan, pored nas su stajali naoružani vojnici.
Nastavili smo do sljedeće atrakcije,najveće depresije na svijetu (400 m ispod razine mora) Mrtvog mora. Naravno isprobali smo sve mogućnosti plutanja, mazanja (navodno) ljekovitim blatom, pridržavajući se upozorenja da ne ostajemo u vodi dulje od 15 minuta, jer je slanost (30 puta viša od uobičajene) pogubna za oči i kožu. Inače, društvo koje se tamo kupa je prilično živpopisno – od turista koji izgledaju kao bilo gdje na Jadranu, do arapskih žena koje ulaze u vodu ne skidajući sa sebe ni dugačku odjeću ni pokrivala za glavu, a iste takve kasnije se tuširaju i, hmm, sunčaju. Muškarci pak, gotovo da ne poznaju pojam kupaće gaće, mnogi se kupaju u običnom donjem rublju. (Moram priznati da mi nije bilo baš ugodno izaći iz mora u bikiniju i istuširati se, dok na sebi osjetite silne poglede, kako muške, tako i ženske). Svu bojazan od eventualne nečistoće vode odagnao je liječnik iz naše grupe, rekavši da tolika količina soli efikasno ubija sve bakterije koje bi se mogle naći u vodi.
Sljedećeg dana posjetili smo goru Nebo (nema veze s našim značenjem te riječi), najsvetije mjesto u Jordanu, odakle je Mojsije gledao prema Obećanoj zemlji, te gdje je i sahranjen. S planine se pruža pogled na Mrtvo more i dolinu rijeke Jordan, a za vedrih dana vidi se i tridesetak kilometara udaljeni Jeruzalem. Uvelike prevladava pustinjski krajolik i općenito se čovjek zapita zašto su stari narodi u ono vrijeme izabrali ovakvu negostoljubivu pustinju, no klima je prije dvije tisuće godina bila puno pogodnija za život no danas.
Slijedi vožnja 5000 godina starim Kraljevskim putem uz arheološka nalazišta, biblijska mjesta, hramove i utvrde prema Madabi.
U Madabi, gradu mozaika, posjetili smo crkvu sv. Jurja gdje se čuva mozaik karte Svete zemlje iz 6.st. Naime, taj mozaik napravljen od sitnih kamenčića prekriva cijeli pod crkve, a na žalost, nije sačuvan u potpunosti. Posjetili smo i radionicu mozaika, gdje pred našim očima kamenčići bivaju složeni u svjetovne i biblijske motive, a sve je moguće platiti i kasnije dobiti poštom na adresu bilo gdje u svijetu.
Put smo nastavili kroz živopisne kanjone Wadi Mujiba, gdje ima naprosto bezbroj mjesta s prekrasnim pogledom na pustinju. Nastavili smo sve do Keraka, važne povijesne utvrde koju su sagradili križari 1142.g., a služila im je kao najistočnije uporište, a jedan od poznatijih vlasnika bio je i Raynald de Chatillion, možda direktni krivac za neke Saladinove pohode. Sama utvrda je više nego impresivna, čak i gotovo 1000 godina nakon nastanka. Sve je tu – kule, zidovi, otvori za strijelce, podzemna skladišta hrane, štale s vezovima za konje, vinski podrumi, čak i zatvor. Sve u kamenu, s prekrasnim pogledom na istok, odakle se očekivao neprijatelj. Upravo impresionira kako su ljudi prije toliko godina, samo s konjima, uz sav onaj oklop i bez modernih pomagala, prolazili toliki put do ove utvrde. I ne samo prolazili, nego tu i ostajali godinama pa i desetljećima. Križari su ostavili ne samo materijalni trag, već i neizbrisiv trag u pričama i legendama koje se i danas prepričavaju.
Sljedeći dan posjetili smo jedno od svjetskih čuda – Petru, jedinstveni grad uklesan u ružičaste stijene. Grad je imao svoj vrhunac u 1. i 2. st. dok su njime vladali Rimljani. Do skrivenog grada ušli smo kroz 1.2 km dug kanjon jašući na konjima (moguće je umjesto toga iznajmiti i kočiju). Što se jahanja konja i deva tiče, svakako preporučujemo ove druge životinje (samo jahanje je ugodnije, a ipak je nešto što se ne može u našim krajevima). Sam kanjon Petre izrazito fascinira svojom širinom (ili točnije uzanošću, jer širok je svega nekoliko metara) i neobičnom crveno-ružičastom bojom stijena. U skrivenom gradu razgledali smo amfiteatar, samostan, trijumfalna vrata i mnogobrojne grobnice. Tu smo upoznali simpatičnu djevojčicu koja je, poput druge djece, prodavala sakupljene ružičaste kamenčiće, kako bi zaradila koji jordanski dinar (1 JOD=oko 9 kn). ‘Nažicala’ me jabuku, a zauzvrat poklonila kamenčić. Naučili smo je i nekoliko naših riječi, koje je dosta tečno izgovorila. Inače, u arapskim zemljama nikako nećete izbjeći ulične prodavače svega i svačega, uz različite nivoe nasrtljivosti. Pokušat će vam uvaliti sve i svašta, čak i kamenčiće koje su skupili s tla. Uzmete li takav predmet u ruku, smatrat će da ste ga kupili i tražiti novac, a povrata robe nema. Jordan je po tome pitanju nešto nezgodniji od Sirije, ali kudikamo uljuđeniji od Egipta.
Idući dan krećemo prema sirijskoj granici preko Jerasha i Bosre. Jerash, poznat kao “Pompeji Istoka”, nalazi se oko 30 min vožnje sjeverno od Ammana. Danas je to najljepši sačuvani grčko-rimski grad nastao izvan Italije. Prošetali smo popločenom ulicom dugačkom preko 1.5 km sa stupovima, pogledali dobro očuvano kazalište, terme, hram Artemisa i Zeusa, rimski forum, Hadrianova triumfalna vrata. Zanimljive su i autentične utrke dvokolica, kao u rimsko doba. Uz gromoglasnu glazbu filma Gladijator, nekoliko lokalaca natjecalo se ne štedeći svoja četiri konja i sve je izgledalo kao i prije dva tisućljeća. Legionari u autentičnim odorama održavali su red, pogotovo pri borbi gladijatora. Nakon priredbe, moglo se slikati s pobjednicima, naravno za poneki dinar ili dolar.
Nekoliko savjeta: pri ulasku u avion sve tekućine (voda, parfemi, paste za zube, lakovi za kosu i sl.), škarice, pribor za manikiranje spremite u kofer, dok u ručnu prtljagu stavite novac, foto opremu, dragocjenosti.Ukoliko tekućine nosite u ručnoj prtljazi, moraju biti pakirane u bočice od po 100ml i u posebnoj, prozirnoj vrećici koju možete kupiti i u zračnoj luci. Nije uputno nositi ni vodu, a pogotovo ne alkohol u ručnoj prtljazi, jer će vam sve uzeti.
Komentari su zatvoreni.