– Oba, oba su pala! – bila mi je prva asocijacija na tu poznatu rečenicu iz naše nedavne prošlosti, kad su naši branitelji oborili dva neprijateljska aviona. Bio je to usklik ponosa i radosti. Nažalost, kod mene se to javilo u negativnom kontekstu, kad su srušili sljedeća dva kestena, na Nemčićevom trgu. Pod budnim okom i uz prisutnost Profesora srušen je prvi kesten slijeva, gledano s južne strane parka. I opet, „radnja“ je obavljena u vrijeme kad je najmanje ljudi, oko 16 sati, a na ostatku terase kafića sjedilo je tek 3-4 gosta. Gore dalje, u „Artu“ sjedilo je više ljudi, no oni su bili samo „daljinski“ promatrači.
Došao sam dok je drvo već bilo srušeno i prozborio Profesoru – Zašto? Odgovor je bio nekako u smislu da je kesten „bolovao“ od podkornjaka, i kao takovog ga je trebalo ukloniti. Koji dan ranije snimio sam to drvo sa svih strana i primijetio na njemu izbušene rupice po cijelome opsegu, ali nije bilo označeno crvenim „x“, presudom za rušenje. Postavljam pitanje tko je donio presudu da se drvo sruši? Ako je stručna komisija za procjenu zdravstvenog stanja drveća na Nemčiću obavila, kvalitetno, svoj posao, onda je na neki način trebala i obavijestiti javnost o pravom stanju stvari i uz neko obrazloženje, možda putem radija ili u tisku posredstvom novinara.
Neću se proslaviti mudrošću ako podsjetim da se drveće održava, liječi i „fazonira“. A tek je krajnja mjera rušenje. Potaknula me na tu konstataciju izjava jednog od „drvosječa“ koji je rekao: „Ovakav kakav je, živio bi još barem dvadeset godina“. Mislio je na srušeni kesten, a čovjek zna što je drvo, jer s njim i od njega živi. Možda umišljam, ali učinilo mi se kao da mu u očima vidim i malo tuge. Da, Kesten, divlji – bot. Biljka (Aesculus hippocastanum) sadi se kao ukras u gradovima, plod nije jestiv. Koliko je posvećeno brige (i novaca) u tom smislu zelenilu općenito, ne znam, ali da je trebalo, to je sigurno.
Kad smo se „bacili“ na slikanje, Profesor i ja imali smo različite interese – on da dokaže koliko je drvo bolesno, a ja (s malim j) da pokažem koliko je lijepo i kad su ga ubili. Možda bi ta smrt blaže djelovala ujesen, bez lišća, kad se i samo drvo sprema na počinak. Tako usnuli vječni sanak manje bio bolio, možda i nas, ali i Njega, kad sokovi prestanu kolati, a život čeka novi početak u proljeće. Pri tome, ipak nisam želio prikazati samo jednu stranu medalje, već sam snimao sve, pa i „nove vidike“ koji su mi otvoreni. Nakon što je drvo palo, radnici su ga počeli rezati, a ja sam se „muvao“ uokolo da vidim što će biti dalje.
Naišao je stariji Križevčanin, pa ga priupitam: „Što mislite o uređenju?“ Iznenadio sam se kad je rekao da će to biti dobro. Nakon njega, prolazi sredovječna žena sa sinom, meni nepoznata, pa kaže: „Bože moj! Je li je toga trebalo?“ Pogledao sam je i nadodao: „To je katastrofa!“ I, kao da se poznajemo stotinu godina, otvorila je dušu i ispričala koliko joj je žao tih kestena. Prolazi još jedna žena pored mene i gledajući u gomilu granja, hrpe zemlje i rupetine iskopane zbog kanalizacije, kaže: „Baš bude to dobro“. Pomislio sam da je žurila na plac pa je kod kuće zaboravila – mozak. Još koji dan ranije, pitao sam i jednu postariju gospođu, Križevčanku zagrebačkog porijekla, ili obrnuto, s kojom sam proživio jedan dio djetinjstva u nekadašnjoj Supilovoj, što misli o tim rekonstrukcijama. Rekla je samo: „To je kulturocid“. Usput, ona je dipl.inž.arh. s dugogodišnjom praksom.
U međuvremenu, bager je prišao sljedećem kestenu, podignuo korpu, naslonio je na njega i tri, četiri puta gurnuo. Kesten ni makac. Zatim ga je obišao i ponovio to s južne strane. Kesten onako velik i zdrav, opet se nije ni pomaknuo. I ponovo se vratio na sjevernu stranu, pomicao korpu po visini ne bi li mu pronašao slabu točku, ali ništa. Nakon kraćeg predaha, počeo mu je kopati i lomiti korijenje, lagano se propinjući od opterećenja i otpora koji je pružalo zdravo korijenje. Kad je i to dovršeno, ponovo je podignuo korpu i gurnuo. Prvo malo, pa još malo, i tako malo-pomalo dok nije slomio i srednji korijen i kesten je pao. Narod bi rekao – zdrav kao dren! Pun gorčine i slomljen u svom lažnom optimizmu da se to ipak, možda, neće dogoditi, otišao sam kući. Bolio me je želudac, nešto je u meni treperilo, drhtalo…
Stjecajem okolnosti, za vrijeme pisanja ovih redaka pročitao sam zapisnik Povjerenstva za održavanje parkovnog zelenila, drvoreda i soliternih stabala na javnim površinama u gradu Križevcima, i tako saznao tko je donio odluku o rušenju i zašto. Spis je datiran na 8.5.2009. Prije komentara, prenosim zaključak u cijelosti:
Na južnoj strani Nemčićevog trga potrebno je ukloniti dva stara kestena zbog zdravstvenog stanja (pojava truleži), a na njihovo mjesto zasaditi dva mlada stabla. Postojeća dva mlada stabla kestena na toj strani ostaviti te ih maksimalno štititi prilikom izvođenja građevinskih radova. Na zapadnoj strani trga potrebno je ukloniti četvrto i peto stablo (brojeći od juga prema sjeveru) i zamijeniti ih novim stablima. Na istočnoj strani (kesteni u zoni nogostupa) predlaže se sačuvati sva stabla, osim ako prilikom građevinskih radova i polaganja nove infrastrukture dođe do većeg oštećenja korjenovog sustava. U tom slučaju potrebno je oštećena stabla zamijeniti novima. Na sjevernoj strani sačuvati sva stabla, te provesti po potrebi redukciju krošnje.
Preporuka je u zamjenu zasaditi mlada stabla vrste Aesculus pavia L ili Aesculus x carnea. Od ostalih stabala ukloniti stablo Pančićeve omorike (Picea omorika (Pančić) Purkinč) kojem je oštećen vrh, preostala tri stabla ostaju. Staza koja se proteže od sjeveroistoka prema jugozapadu, u drugoj polovici povući polukružno prema postojećim kestenima sa zapadne strane trga kako bi zadržali postojeće položaje klupa u sjeni kestena. Ostalo raslinje koje nije naprijed navedeno nije bila tema rasprave, nema visoku hortikulturnu vrijednost – postupiti prema projektu.
Povjerenstvo završava s radom u 12,00 sati (u potpisu zapisničar Josip Ruganec te predsjednica povjerenstva Karmen Dragač, dipl. ing. šum.)
Prvo što mi upada u oči je činjenica da nije navedeno tko je zadužen za kontrolu provedbe Odluke. Ali, krenimo redom. Povjerenstvo konstatira da je na južnoj strani potrebno ukloniti dva stara kestena zbog bolesti, a ja dajem ruku u vatru da je barem jedan bio potpuno zdrav (na njemu nije bilo tragova dubinskog bušenja), što je potvrdio i sam čin goreopisanog rušenja. Interesantno je da i na Projektu stoje dva stabla na južnoj strani, pa bi to mogla biti ona dva mlada kestena, koji su pošteđeni, a porušeni su suvišni, a ne bolesni. Preporuka je mlada stabla štititi, ali nije rečeno tko i kako. Na zapadnoj strani, kažu, ukloniti četvrto i peto stablo, brojeći od juga, i zamijeniti ih novim, ali nije rečeno zašto. Zbog bolesti ili možda za potrebe projekta?
Na istočnoj strani, u zoni nogostupa predlaže se „sačuvati sva stabla, osim ako…“. Ja bih to preveo i s „Baš ih i ne treba sačuvati“, jer uvijek postoji ono „ako“, pa kažu „ako se korijenje previše ošteti kod radova, zamijeniti ih novima“. A tko garantira da ih neće namjerno oštetiti, samo da ih posijeku jer ih, tih kestena s istočne strane, opet, nema u projektu. Interesantno je da se predlaže sve sačuvati, bez obzira je li zdravo ili bolesno, ali s rezervnom varijantom. A upravo toga se bojim.
Na sjevernoj strani treba, kažu, sve sačuvati, opet ne navodeći da li kao zdravo, bolesno ili kombinirano? Ponovo gledam Projekt rekonstrukcije Nemčića i primjećujem da tamo nema ni „s“ od stabla. Da li je dio rečenice Zaključaka „sačuvati sva stabla“, naredba ili samo preporuka, vrlo je diskutabilno. „Obrazloženje“ za rušenje Pančićeve omorike zvuči otprilike kao – srušiti kesten jer se vrana pokakala na jednu granu, pa postoji opasnost od rušenja, zbog preopterećenja. I, konačno, ako kesteni na sjeveru i istoku ostaju, glavna se šetnica prema prijedlogu Zaključaka pomiče, pa ne vidim logiku sadnje predviđenog zelenila novih sorti, zar time nije došlo do bitne izmjene projekta? Ako je tako, o tome je trebalo ponovo donijeti odluku neko kompetentno tijelo, ili kako ga god nazvali?
Većina ljudi koji žale za izgubljenom dušom i plućima grada, u komunikaciji sa mnom je šaptala. Znali su i okrenuti glavu lijevo-desno prije nego li bi progovorili. A, čini mi se da intelektualna elita, osim časnih iznimaka, nije ni prošaptala. Izostao je glas Matice, Povijesnoga društva, Crkve, Turističke zajednice, pa i „politike“, barem onog dijela koji je bila (ako) protiv takove rekonstrukcije. Da, i akcija „Ne križaj Križevce“, na zadnje je zakazala. Uz sveprisutnu konstataciju „Nažalost – mi smo nemoćni!“ Nažalost, i moje je „plakanje“ uzalud i prekasno. A jedan mi je tip i rekao: „Kaj cmizdriš za trulim kestenima.“
Mislim da će Nemčić teško dobiti uporabnu dozvolu, jer će biti neupotrebljiv za njegove šetače. A ako ju i dobije, otvorenje svakako treba biti 1.11., svejedno koje godine na – Dan mrtvih (trgova).
P.S. Dok sam završio ovaj tekst, smogao sam hrabrosti otići na Stross i pogledati činjenično stanje. A ono glasi: srušen je još jedan stari kesten na istočnoj strani (između dva mlada), usprkos zaključku Povjerenstva i činjenice da mu korijenje nije ni dotaknuto.
Komentari su zatvoreni.