Burke

– Gospodine Cocteau, da se zapali Louvre, da ga zahvati požar, što biste vi spašavali?!
– Spašavao bih vatru…

(Jean Cocteau, francuski pjesnik, glumac, univerzalni umjetnik i poznati cinik)

U Križevcima je 1860. godine osnovana srednja Poljoprivredna škola, prva u ovom dijelu Europe. Još početkom 19. stoljeća grad su obilježili, svatko na svoj način, Modec, Štriga, Nemčić, Marković – pedagozi, operni pjevači i pjevačice, filozofi, Ilirici, sve velikani hrvatske kulture svoga doba koji su svoje ime zauvijek vezali uz ovaj grad. Stari se Križevčani vole pohvaliti da je u ono doba grad djelovao i promišljao kao Beč ili Pešta. Na toj kulturnoj i stvaralačkoj ostavštini i danas bi glas intelektualca trebao odzvanjati kao zvona zvonika Sv. Ane i Sv. Križa zajedno.

U gradu u kojem se zaustavilo vrijeme i živi se od uspomena, gdje se „modificirana povijest“ pakira u limenke i prodaje kao Red Bull, intelektualci i njihove ideje, akcije, inicijative i programi morale bi biti perpetuum mobile i zvijezda Danica na mrklom noćnom nebu.

Umjesto toga, taj dio društvene elite živi u svom svijetu samozadovoljstva i pod burkom, kao da živi na sjeveru Afganistana, a ne u centru Europe, a za grad, njegovu sadašnjost i budućnost nemaju ni vremena niti ih je briga. Vidjeti im lice i čuti glas mogu samo najbliži, u četiri zida, dok dostojanstveno, bez riječi, naglih pokreta i znoja, isključivo u misionarskom položaju vrše pred oltarom preuzetu bračnu obavezu spram zakonitih supruga ili plaćeni konkubinama. Dok iz mraka, diskretno, nježno i tiho dopire Chopinova sonata, budite sigurni, to Križevački intelektualci vode ljubav!

Za to vrijeme priprosti „Seljaci“ na vlasti, iz čistog animalnog poriva, ali i brige za održanje vrste, uz urlike zadovoljstva, izgubljeni u ekstazi predorgazmičkog klimaksa, sa zadahom luka i duhana, domaćeg špeka i jeftinoga vina, u doggy pozi tucaju im cijeli grad i okolicu. Prvima je na noćnom ormariću J. P. Sartre, a drugima „Kama Sutra za selo i grad“. Intelektualci su svoja prva seksualna saznanja stjecali uz „Ljubavnika Lady Chatterley“, a drugi usmenom predajom. Prvi se razmnožavaju diobom, a drugi jajima.

Neki je dan istaknuti splitski intelektualac Jurica Pavičić, pisac, publicist i novinar javno pozvao Splićane da na skorim izborima ne glasuju za Keruma jer je on, osim što je u izvjesnom sukobu interesa, i priprosti „vlaj“ – tako Splićani posprdno zovu one koji su u Split sišli s brijega iznad grada (koje li podudarnosti s nekim našim herojima ulice) i da biraju bilo koga od kandidata samo ne Keruma, radi prosperiteta Splita, grada i građana.

Je li jedna takva poruka realno moguća u Križevcima!? Naravno da je to iluzija jer takav intelektualac od formata, općeg  respekta, ali i osobne hrabrosti u ovom gradu ne postoji.

Komunisti su od 1945. do 1990. hapsili intelektualce, kao preventivu, upozorenje ili iz čiste zajebancije. Ako ih nisu hapsili, ono su ih barem držali na oku, tako da su gradski „žbiri“ u blizini takvih, sumnjivih lica naćulili uši, slušali i javljali gore što se govori među tom „trulom, dekadentnom, lijenom inteligencijom koja truje narod i živi na njegovoj grbači, a uvijek i svuda ruši vlast i poredak“. Tako su govorili drugovi! Ali u stvarnosti tako je uvijek i bilo, intelektualci su u svim fazama i društvenim sustavima bili opozicija vlasti! Ako ne iz uvjerenja i razloga, ono zato što je opozicionarstvo sudbina i način življenja intelektualaca, jer su oni po prirodi stvari za korak ispred svog vremena.

Križevački intelektualci nisu vrijedni ni prisluškivanja niti hapšenja, oni kaskaju za svojim vremenom i Tito na njih ne bi potrošio ni žbira amatera, onakvoga kakav mi se 365 dana, radi mojih napisa u ovoj kolumni, grozio iza skrivenog boja mobitela. Istraživao mi je rodoslovlje, kopao grobove, da bi na kraju nekidan, u trenutku bijesa, ipak zaboravio sakriti broj pa je „pao na zadatku“!

Smiješno je u ovoj usputnoj priči da je moj osobni mali žbir baš iz kruga intelektualaca, ili bi to trebao biti, i da je na moj upit „Zašto?“, umjesto odgovora slegnuo ramenima, pa sam zaključio da je iz – uvjerenja. Barem sam saznao da je moj redoviti čitatelj… Nasmijao sam se tom jadniku i tom saznanju i pitao ga  je li čuo za Voltairea i onu njegovu „Meni se ne sviđa to što ti govoriš (pišeš), ali ću se uvijek boriti za to da na to imaš pravo!“ Precijenio sam ga, očito. Šutio je, ali ne mislim iz nelagode, već zato što od sada on zna da ja znam tko to tamo pjeva.

Kampanja je u cvatu, vedra i vesela. Kandidati nam se smiješe obješeni na stupove i stabla, a obećanja je više nego lišća na Strossu. Križevački intelektualci, profesori osnovnih, srednjih, viših i visokih škola, advokati, pravnici, liječnici, slobodni intelektualci i slobodni zidari, nisu ni među kandidatima niti imaju svoga pa ni svoju listu, i nigdje ne mogu iščitati njihov stav ili poruku koja bi me zavela, otvorila mi oči, prosvijetlila mene i sve druge bez stava. Umjesto toga, oni su kao kameleoni, prilagodljivi, nevidljivi i bez glasa. Oni definitivno nemaju što reći ovom gradu i ovim ljudima. Zarobljeni u svoju sebičnost oni,  pretpostavljam, misle, pišu, stvaraju djela koja će ostati iza njih pokoljenjima.

A ta pokoljenja će ih se sjećati kao nijemih, kao trgovaca i poltrona koji se iz osobne komocije i mraka povremeno pojavljuju na sceni, a najčešće samo na godišnjicama, gdje kao fikusi svojim prisustvom uveličavaju svečanosti vlasti i klera, a povremeno i sami primaju priznanja, ali ne za ono što oni misle i stvaraju, već za lojalnost i – šutnju.

U ono malo vremena što im je ostalo od stvaralaštva, ti vrli intelektualci brinu o sebi i plaču  jer su zapostavljani u društvu, lamentiraju o svom izgubljenom dostojanstvu, kao da im ga je netko oteo, a ne da su ga sami prodali. Kad šećete gradom usred bijela dana, u suton ili mrklu noć, i netko nečujno prođe pored vas, ne dvojite – to je Križevački intelektualac koji je uzeo kratak predah od stvaralačke groznice i malo izišao na čisti zrak, ne ometajte ga!