Podzemlje

„Ovo još nije kraj. Nije čak ni početak kraja, ali je možda kraj početka.“
— Winston  Churchill

Čitam da Veliki vođa Gurbanguli Berdimuhamedov iz srednjoazijske zemlje Turkmenistana u tamošnjem glavnom gradu Ašgabatu za svoj žalostan narod počinje zidati „Palaču sreće“. Kako zbori, naum mu je narodu skrenuti pažnju s lokalnih i globalnih problema i ujedno uljepšati lice prijestolnice. Moram priznati da sam se slatko nasmijao toj vijesti, jer me podsjetila na jednog drugog vođu i njegovo epohalno djelo „Trgovi sreće“, i spoznaji da je psihologija diktatora planetarno ista. Vlast u rukama sirotinje uvijek je karikatura demokracije, a siromašno djetinjstvo trauma koja rezultira željom za trošenjem tuđeg novca i izgradnjom spomenika – sebi!

Sredinom kolovoza prošle godine počeli su radovi na najvećoj investiciji u povijesti gradonačelnika (ali ne, ne i u povijesti grada), a od prve brazde do danas, po ovlasti Njenog Kraljevskog Veličanstva, imenovan sam na dužnost specijalnog promatrača Kraljevskog građevinskog instituta Sveučilišta u Cambridgeu. Tamo sam već dvije godine izvanredni predavač na katedri Građevinarstva i kao takav, samom milošću, ali i povjerenjem, imenovan na spomenutu dužnost, što samo potvrđuje da su Kraljevstva povezana čudnim nitima i još čudnijim interesima.

Od prvog dana bilo je jasno da se investitoru i izvođačima radova na Strossmayerovim livadama duboko jebe za rokove ili, još gore, da namjerno otežu s radovima ni trenutka ne razmišljajući koliko to nanosi štete građanima i samom životu grada. U početku je bilo simpatično gledati kako tri radnika s dvije lopate traže podzemne hodnike koji spajaju dijelove grada, a onda su došli rovokopači, bageri, kamioni, kompresori i stvar je postala ozbiljna.

Rasturili su centar grada, porušili stoljetna stabla, potkopavali prilaze dućanima, lokalima, haustorima, stanovima, kućama, dvorištima. I onda sve to ostavili na dva-tri mjeseca i tako onemogućavali dostavu i prodaju, prilaz i protok građana, živih, bolesnih i mrtvih. Grad su podijelili na dva dijela, a ta podjela je kulminirala prije mjesec dana kad su glavnu gradsku prometnicu, sasvim nepotrebno, preselili uz bazene i park, na nepripremljeni  bijeli put, te tako ne samo simbolično građanima i gostima bacili i još bacaju tone prašine u oči i pluća. Predvečer je pogled s Ratarne u dolinu davao dojam da su se upravo urušili križevački Twinsi ili barem da je u centru kamenolom. Nebo se sakrilo iza žutog, prljavog oblaka, a ja se bojim da nam rode još dolaze iz nostalgije, a jaja liježu negdje drugdje…

Kada je postalo jasno da nema natrag i da se započeti radovi moraju završiti, bilo je očito da nitko ne brine o kolateralnim štetama, pa i žrtvama stanara, građana, trgovačkih i uslužnih radnji i lokala u centru grada. Ali je bilo jasno i da su izvođači osnovnih, zemljanih radova, sanacije kanalizacije, vodovoda, struje, plina – i neorganizirani i nestručni za poslove koji su im dati u zadaću.

Tužna je i neoboriva činjenica da su se na nekim punktovima (kod Robne kuće, na raskršću  Strossmayerove i Jelačićeve – kod Erste Banke, na spoju Jelačićeve i Gajeve te Jelačićeve i Lackovićeve) po tri do četiri puta kopale ogromne jame na istom mjestu. Iskopali bi, napravili dio posla, zatrpali pa za mjesec dana ispočetka. Puno puta sam slušao građane, prolaznike koji su se pitali tko je tu projektant, tko izvođač, a tko kontrola, tko tu uopće zna kojim se redoslijedom moraju izvoditi radovi!

S proljećem su došle naznake intenziviranja radova. Bilo je dana kad se nad rupom ili šahtom našlo i 5-6 promatrača, ali i dalje je kopao ili betonirao samo jedan, dok su mu ovi pokazivali prstom što i kako te kamo – socijalizam u proljetnom cvatu! Bilo je i takvih momenata kad su izvođače na evidentne propuste upozoravali građani, prolaznici, susjedi, ali i provokatori, zajebanti, opozicija, neprijatelji, komunisti.

Ipak, najtužniji sam bio kad sam Kraljevski institut morao izvijestiti da, uz svu informatičku  sofisticiranu opremu i alate,  koji su od prvog dana bili na gradilištu, izvođači radova nisu ni jednu od 78 „šahti“ uspjeli postaviti i zazidati tako da su na nivou platoa, zelene površine, bankine ili budućeg nogostupa. Bilo je ružno i tužno gledati kako neimari i po četiri puta  zidaju ili kompresorom ruše, kako bi pogodili nivo tih otvora iliti slivova vode, kanalizacije, plinovoda, struje… Sve to ne treba kao grijeh pripisivati izvođačima, njihovoj zloj namjeri ili nehaju. To je grijeh i propust onih koji su im dodijelili radove kojima nisu dorasli, a bilo je jasno kao dan da neki od radnika nikada nisu betonirali ni postolje za pseću kućicu! Investicija, najveća u povijesti gradonačelnika (ali ne, ne i u povijesti grada) cijelo je vrijeme bila, i sada jest u funkciji „nečega i nekoga“, zna se koga i zna se zašto!

Ovaj grad čuva sam Bog. I to pripisujem protekciji i vezama. Neće ga potres, poplava ni požar, ni tuča, kiša ni olujni vjetar! Pa još davne 1981. negdje u ovo doba, kad se moj kamion sa stvarima zaustavio na „krivoj stanici“, zadnji jaki vjetar i olujna kiša rušili su stoljetna stabla u parku, a Vrtlinom su tekle obilne vode. I sada se pitam ima li to veze s mojim dolaskom ili je mir čekanje mog odlaska!

I koliko god sam siguran da ovaj grad u svojoj učmalosti i konzerviranoj bedastoći čuva sama providnost, toliko sam i uplašen i siguran da će, ako se svi ne trgnemo i spriječimo postajanje „gubernije“, naša budućnost postati i ostati tek osobna prćija klana i klona!

I na kraju priče. Strossmayerov trg dobiva lijepe konture. Uz uvažavanje primjedbi građana unesene su neke izmjene koje „veliki roštilj“ pretvaraju u civilizirano mjesto koje će imati i zelenila i hlada. Uz mnoge stvari koje su evidentno loše projektirane (krivi materijali, noseći stupovi krova zatvaraju kružni prilaz paviljonu, brodske ograde i rukohvati, arabeska umjesto jednostavnosti i tradicije) trg neće izgledati loše. Zavoljet ćemo ga kao što volimo i naš grad, ali ostaje činjenica da je ovo za sve mogla biti sretna  priča, samo da se na jednoj strani (na javnom dobru) nije gradilo, a privatnom se nanosila silna šteta i rušilo! I to samo zato jer su investicija, radovi i rokovi bili prvenstveno u funkciji pojedinaca i stranke, a ne grada i građana koji sve to financiraju.

Sudbina je htjela da se politika zaigrala rokovima. Dan je Grada tu, a radovi – kasne! Za očekivati je da će oni u Turkmenistanu koristiti naše iskustvo i traume pa će „Palača sreće“ biti završena u roku, a njihov će vođa Gurbanguli poštivati svoje građane više nego je naš dragi vođa poštivao i uvažavao svoje!