Teška industrija

„…Nitko ne može služiti dvojici gospodara.
Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti;
ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.
Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“

— Evanđelje po Mateju

Djetinjstvo na selu neiscrpan je izvor moje inspiracije, sjećanja i snage. Bili smo bolje stojeća kuća vinogradara i stočara, a moj djed bio je nadaleko poznati tkalac spretnih i snažnih ruku. Živjeli smo u uhodanom ritualu gotovo seoske idile, bez velikih iznenađenja, zadovoljni onim što imamo. Rad u polju, ispomoć u kući, škola, igre i nezaobilazna nedjeljna misa.
Vjeronauk poslije škole, prva pričest i krizma bili su sastavni dio naših i života svih obitelji u selu i o tome se nije raspravljalo. Od najranije mladosti znalo se da je to dio naše vjere i tradicije, kulture, ali i odabira naših predaka koju baštinimo i na koju smo ponosni.
Imali smo školu i skromnu seosku učiteljicu koju je poziv doveo iz daleka. Bio sam mirno, uplašeno dijete, odličan učenik, ali strah od šibe na stolu nikada me nije napuštao iako je služila tek za dodatnu porciju pedagogije za nestašne.

Ipak jedina prava institucija u selu bio je Don Luzario, mali seoski župnik čija je slava i moć proizlazila iz funkcije koju je obnašao, ali još više iz njegove osobnosti, dobrote i blagosti i uvijek prisutne spremnosti da pomogne. Bilo da se radilo o duhovnoj pomoći ili češće oko praktičnih problema koje nosi svakodnevica života na selu, koje je od grada udaljeno tri-četiri sata hoda. Naš župnik bio je i instruktor iz matematike, ali i konzultant iz povijesti i francuskog te liječnik opće prakse.
Nedjeljom ujutro, moja baka Lucija i ja s „prvim“ smo zvonom, koje smo čuli samo milošću juga, kretali na sat hoda dugi put do crkve. Stizali smo malo prije „trećega“ i njoj je ostalo dovoljno vremena za „ćakulu“, a meni za igru iza sakristije i da se na vrijeme smjestimo u prvi red partera, gdje je baki njena baka ostavila mjesto i „banak“ za vječnost… Mise, posebno one za velike blagdane, bile su prekrasan duhovni doživljaj, molitve i pjesme, a propovijedi su za prosti seoski puk bile obraćanje i riječ samoga Svevišnjega, koji se eto nama, malim grješnim dušama obraća kroz usta našeg Don Luzarija.
I danas, poslije mnogo godina u svakom svom povratku uspomenama i djetinjstvu, osim prvog dana škole, prve nogometne lopte, prvog putovanja u grad ili prve ljubavi, moje misli okrznu i mog prvog župnika Don Luzarija, vrijednog pastira stada koje mu je sudba dala na brigu i skrb u vremenu kada je između „sve i ništa“ bila tako mala razlika…

U vremenu sadašnjem pak čitam neka druga svjedočanstva o jednom drugom župniku. U njima, baš kao i u mojim uspomenama, osim svjedočenja o ljudskoj dobroti i žrtvi koja je bila sastavni dio župnikova zvanja u poraću, naslućujem žal za jednim vremenom u kojem smo bili mladi, bezbrižni i puni nade, a vjera je bila bogatstvo duše, a ne roba, fetiš ili posao i „ćar“.
Pojedinci i „udruga“, koristeći medije i mogućnost pristupa medijima, agresivno bez mjere i dobrog ukusa pokušavaju jednog dobrog čovjeka i dobrog župnika proizvesti u sveca i to baš u gradu koji već ima Sv. Marka Križevčanina. U gradu u kojem sakralni objekti nacionalnog značaja svoja vrata vjernicima i namirnicima otvaraju tri puta godišnje, a plijesan i prašina prekrivaju oltare, slike i skulpture; u gradu u kojem mladi svećenici desetljećima postojanu tradiciju jutarnje mise premještaju u večernji termin; pa i u gradu koji već postojećeg Sv. Marka ne umije ni vjerski ni svjetovno iskoristiti za dobrobit vjere, grada i župljana. U tom gradu pojedinci i „udruga“ agresivno šalju župnika Stjepana Kranjčića (1918.-1968.) na „put svetosti“ i u svojoj radionici ljudima i Bogu nameću se kao svjedoci, predlagači i suci! Usprkos glasovima razuma, mjere, pa i poštovanja jedne davno uhodane procedure, ta grupa je, nažalost, lako i brzo za svoje ambicije dobila i potporu lokalnog klera, ali i političara, što nije čudno poznajući njihovu opću kulturu i ambicije, koji su za ime i sliku u novinama spremni slijediti svaku, pa i bizarnu ideju bez puno razmišljanja i razuma.
„Hiperrealist“ je za dobar honorar ovjekovječio našeg prvog sveca, a sada i župnika. Ikona je na zidu, razglednica na štandu, kemijske olovke, naljepnice,slikovnice… Ideja je roba, a roba je novac, oduvijek je tako, zar ne? U ime blagopočivajućeg župnika križevačke župe ništa ne smeta.

Da se razumijemo, trebamo se sjećati, njegovati uspomene na svakog dobrog čovjeka i dobrog župnika. Poštujem sjećanja i svjedočenja njegovih suvremenika, ali ne razumijem potrebu podizanja svake dobrote na pijedestal svetosti. Posebno je to važno spominjati sada u vrijeme u kojem „lažni sveci marširaju“, a teška industrija nema vremena za dobre ljude koji najčešće samo traže utjehu u općoj komercijalizaciji svega što nas okružuje. Pitam sve rudare koji pak u plitkoj rječici traže grumen zlata: bi li Stjepan Kranjčić u svojoj skromnosti i sam bio zadovoljan manjim; recimo da mu na grobu zapalimo svijeću i kažemo: „Bio si dobar čovjek i dobar svećenik“?!

Sve je očitije, gospodo, da ideja koju tako agresivno zastupate prokazuje vas kao trgovce i da zapravo gradeći sveca i sami pokušavate svetim postati.
Na krivom ste putu. O svetosti župnika Kranjčića, ali i vašoj i mojoj „svetosti“ na kraju će svoj sud dati sam Bog. Do tada se strpite i ne pravite gužvu u čekaonici.