Dobro sam ulagao, živim od rente. Život je lijep jer radim ono što sam oduvijek želio. Tek hobiji me interesiraju: lov na leptire, mreža i ljepilo, herbarij, priroda i društvo – moj su svijet, i opet vam kažem, život je lijep.
Ulicom prolaze vjernici. Srednjovječni svijet koji zaziva Sv. Marka, traži utjehu u vjeri i spasenje u nadi. Tamo gore ih čeka sve ono za što su uskraćeni tu dolje, na sirotoj zemlji gdje haraju ratovi, uragani, poplave. Kao predskazanje neizbježne apokalipse sunce prži po sirotinji 36°C, a prvi je rujna. Sudnji je dan pred vratima!
Gradom hodaju neki čudni, nepoznati ljudi i pitaju me „Gdje je koncert?“ Pomislih, žele slušati „Fortunu“ i križevačke puhače, ali u očima im iščitavam zanos i trans, pospanost, i vidim brade tjednima stare, a miris znoja i alkohola njihov je parfem, pa brzo shvaćam svoju zabludu! Ipak, taj „new primitive look“ pripisujem njihovim mekim umjetničkim dušama i ne zamjeram im, jer „poniziti umjetnost je kao i poniziti čovječanstvo“.
Prvi propagiraju vjerski fanatizam, a drugi njeguju urbani rasizam. Prolaze jedni mimo drugih, ali se i miješaju slučajno i namjerno. Baš kada pomislim kako su to dva svijeta, otrijeznim se i shvaćam da nisu daleko, da su istoga roda, vjeruju u istu nadu i štuju istoga Boga.
Dok duh cvate, a lica venu, s punim džepovima svojih žutih leptira obilazim grad da bi našao čovjeka i ugledao ljude koji žive realan život. Brinu za svakodnevnicu, za obitelj, posao i dom. Za dobrotu, solidarnost, zajedništvo i ispomoć sirotim, nemoćnim i starim. Tražim ljude koji umjesto samoga duha nose vrećice s placa, iz skromnih dućana i blještavih robnih centara i ljude koji se raduju nedjeljnom ručku jer zdravlje služi, posao imaju, a djeca su došla za vikend.
Začudo, kao da nikoga ne brine što grad gubi svoj identitet, što naši obrti i poduzeća postaju tuđi i što od sutra ne znam gdje ću naći Mlinarov kruh; što propadaju mali obiteljski dućani i slastičarnice, što od „mobbinga“ rano ostarjele trgovkinje danas u malom dućanu rade za malu plaću, a sutra će u velikom raditi za manju. Svi kao da zaboravljaju da je Isus trgovce bičem istjerao iz Hrama. Sve ostalo što grad gradi i što se se gradi, sve što se planira, samo je trgovina, potrošnja; proizvodnji ni traga.
Nikoga ne brine što bolesni i stari hodaju gradom, a cijene lijekova bezobrazno rastu, što svi postajemo „zombiji“ u nekom ludom eksperimentu kako živjeti od duha i vjere bez proizvodnih pogona, rada i kruha našega svagdašnjeg.
Na vratima mi zvone „Jehovini svjedoci“. Nude mi spasenje, istinu i otkriće vjere. Klipan kojem djed mogu biti ne da mi s kućnog praga jer mi želi otvoriti oči, očistiti dušu i uporno mi nudi svoje knjige, brošure i kataloge. Gledam mu oči činovnika, ruke bez žuljeva i lice bez iskrenosti. I svakim danom u gradu ih je sve više, hodaju nekamo u vječnoj žurbi ili stoje u parku i nude nam spasenje i istinu, samo nam nitko ne nudi posao niti pjeva radu.
Na zavodu za zapošljavanje rade grafikone povećanja zaposlenosti za 0,03% veće nego lani! Novogradnje vješaju oglase „prodaju se stanovi od 79 m2“, a kupaca nema, jer posla nema, jer tvornice nema, proizvodnje nema, radnika nema…
Jedino Jura s brega ulaže u proizvodnju kupujući traktor da sije i žanje, svi drugi i sve drugo kao da živi od trgovine, rente i lova na leptire.
Noa je prije potopa u svoju arku ukrcao ovcu, kravu, konja i sjemeno bilje. Vjerujem i motiku, jer i poslije potopa valjalo je živjeti od rada. Tako bijaše u početku, vjerujem da bi tako trebalo biti i sada.
Komentari su zatvoreni.