Stižu mi gosti, brojna ekipa, prevelika za moje smještajne kapacitete. Oblačim se pristojno, čisto bijeli sako i čisto crne hlače (što će se kasnije pokazati kao pun pogodak) i idem do hotela „Kalnik“. Na recepciji nikoga, pustoš. Čekam bilo koga, pet, deset minuta, ali uzalud. Ulazi nepoznata Dama. Sama je, vruće joj je, pomalo je nestrpljiva. Komuniciramo obrvama i ramenima. Ona sliježe ramenima, ja podižem obrve, pa ona podiže obrve, a ja sliježem ramenima. U prekrasnoj tišini, bez izgovorene riječi – razumijemo se savršeno. Ona sluti što ja tražim, a ja se nadam da i ona traži isto – recepcionara!
Napričasmo se tako nijemi, gotovo do uvreda, jer ja sam pomislio „Koja kila previše“, a ona bez sumnje, odmjerivši me – „Koja kila premalo“. Nakon desetak minuta, ona krene prema restoranskoj sali, a ja za njom. U restoranu dva lika, tišina. Pomislim: jutarnja molitva. Moja dama diskretno doziva:
– „Ima li koga, tko radi na recepciji?“
Odjednom pred nas, s punim tanjurom u jednoj, a ubrusom u drugoj ruci, istrčava konobarica i vikne:
– „Ja, ja radim na recepciji!“
Reagiram instinktivno i spontano:
– „OK, OK, dajte meni tu tacu i taj ubrus, vidite, prikladno sam obučen, ja preuzimam salu, a vi idite, trebaju vas na recepciji!“.
Kako je već bila u punom zaletu, poslužila je onu dvojicu za stolom i konačno se mogla posvetiti nama, gostima. Dok sam za njom hodao prema recepciji, primijetio sam da je moja slučajna pratnja netragom nestala. Valjda joj je prvi dojam bio dovoljan.
– „Izvolite gospodine, što mogu učiniti za vas?“, kaže zaista ljubazno recepcionarka-konobarica.
– „Stižu mi gosti, njih dvanaest, poslovni ljudi i prijatelji. Kako ih mogu smjestiti kod vas?“
– „Nikako“, odgovori, „Nikako!“
– „Kako nikako?“ pitam u čudu.
– „Mi vam imamo na raspolaganju 4 dvokrevetne i jednu trokrevetnu sobu, ako dobro računam, to je jedanaest kreveta, a vi nažalost imate dvanaest ljudi, jednoga si možete ‘zeti doma i stvar riješena.“
Dobra ponuda, pomislim, il’ za mene ili za moju suprugu. Zatečen sam, iznenađen, al’ zadnjim naporom razuma pitam:
– „Oprostite, mogu li pogledati te sobe?“
– „Daaaa, uzmite si ključ i otiđite pogledati.“
Pomalo usamljen s ključem hotelske sobe idem stepenicama prema gore. Uspomene mi paraju srce, sjećanja dušu. Soba 112, pristojna skromna soba miriše na pustoš. Silazim, obraćam se gospođi na recepciji.
– „Oprostite, što je na katovima gore, mogu li tamo, ima li tamo soba i kreveta?“
– „Moj gospodine, gore možete, al’ samo ako imate sa sobom mačku!“, veselo reče.
Opet me rastužila jer nemam mačku, eto, bilo je i takvih dana, al’ sada sam sam.
– „Ako vi nemate baš pametnijeg posla…“ promrmljam.
– „Ma, nismo se razumjeli“, kaže veselo i pomalo nelagodno.
– „Mislim, pustila bih vas i tamo gore u te sobe, ali nikako bez mačketine, jer tamo gore ima svega, pa da vas ne ugrize za gnjate.“
Shvaćam da je vrag odnio šalu. Zgrada koja još uvijek nosi natpis „hotel“ izgubila je svrhu, namjenu, dušu i, najviše, lice. Ono što bi po meni trebalo biti spomenik nulte kategorije ili interesa, tek je bijedni konak za zalutale bez izbora. U centru grada, uz raskrsnicu putova, sjecište svjetskih tokova novca i roba, ideja i informacija, stoji jedna oronula i zapuštena, inače lijepa zgrada i, da paradoks bude potpun, u vlasništvu je lokalne građevinske firme.
Osamdesetih elitno sastajalište gradske kreme i intelektualaca, čitavih obitelji i svih generacija. Sjećam se, nedjeljno jutro, „Vjesnik“ u velikom formatu, kava, ugodno čavrljanje u kružocima. Bez današnjih predstava za puk i prejake glazbe, teatralnih ulazaka i iščekivanja Godota.Tko nas vidi, tko gleda našeg konja, vezanog na parkingu ispred lokala u centru.
– „Ah, upravo je ušao lokalni kriminalac.“
Lijepo, neka ga, šapuće dan.
– „Sada bi morao banuti i čuveni policajac“, šapuće noć, da budu viđeni, razmjene iskustva.
U drugim, sivim vremenima toga nije bilo. Za stolom su sjedila gospoda. Sad sjede drugovi. Drugovi koji žele biti gospoda. Oni ne svraćaju u hotel, oni znaju da je od hotela ostao sam natpis i ime, a lice (fasada) podsjeća na lice gubavca iz delte Amazone.
I to u gradu nikome ne smeta, ni vlasniku, ni vlasti, ni Turističkoj zajednici. Zašto je to tako, nikoga nije briga i nitko ne pita. Na mjestu gdje su se održavali skupovi, klicalo se i pjevalo, stoji spomenik jednog vremena, kulture, načina života, tradicije.
Pričaju mi kako su na tom istom hotelu radovi bili pri završetku, 10. rujna 1971. kad je u grad banuo Tito. Kažu mi i da je cijeli grad bio tamo, a radnici su stajali na skeli. Mislim si, pa da, dok su oni stajali, „pregorila im gruba žbuka“ pa fasada sada izgleda tako. Kriv je Tito i više nitko. Da su temelji i grubi radovi postavljeni kako valja, i zgrada i fasada bile bi drugačije.
A moji gosti, pitate se? Prošetali su gradom, pohvalio sam se sa svime što mi je palo na pamet toga dana. Posebno sam nahvalio naše svece, sveti Marko, blagoslovljen Stjepan. Neki naši suvremenici neosporno tek će postati sveci. Bili su impresionirani, mali grad pun svetaca i crkvi. Tko tu da griješi dušu, proziva ili optužuje. Odveo sam ih na večernju misu. Crkva je adaptirana, fasada je nova. Možda zato što je crkva Božja ili naša. A hotel? Pa koga briga za hotel, neka vam gosti spavaju, recimo, u Vrbovcu.
Komentari su zatvoreni.