Pomalo su se slegli dojmovi, sanirale pregorene sinapse, prebukirani harddiskovi naših preopterećenih mozgova, pomalo su minuli bolovi u zglobovima i upaljenim mišićima, ohladilo se žarenje u stopalima…
To je bilanca (pre)kratkog puta križevačkih likovnjaka proteklog vikenda, s ciljem obilaska Bologne i Firence. Veseli umjetnici Križevačkog likovnog kruga i njihovi gosti napunili su autobus i u subotu u 4 ujutro, preko susjedne, bratske i prijateljske, europske dežele, uputili se u susjednu, prijateljsku i europsku Italiju. Vjerujte mi na riječ da naš pohod nije imao nikakve veze sa ZERP-om, nego samo s umjetnošću i ljepotom.
Bologna je grad koji svakako treba posjetiti, grad koji ne treba povezivati samo s lošom reputacijom naglog i često nespretno uvođenog bolonjskog procesa.
Grad prvog sveučilišta na svijetu, tornjeva, europskih tvinsa, koji su podignuti osamsto godina prije onih američkih, a i toliko će dulje trajati, mada su se oba ubrzo po izgradnji nagnuli! Legenda, naime kaže da su se mladić i djevojka iz posvađanih obitelji, vlasnika obrambenih tornjeva u gradu, zaljubili, pa su, ne smijući jedno blizu drugome, danomice dolazili na visoke tornjeve i gledali se preko ceste. Njihova silna ljubav i češnja toliko je bila snažana da je privukla tornjeve da se nagnu jedan prema drugome.
Bologna, grad znanosti i sveučilišta, po definiciji je kozmopolitski grad, posjedujući opuštenost šezdesetosmaša, gdje moderni hipici sjede po podu na Piazza Maggiore, ali će vam ipak pregledati svaku malo veću sumnjivu torbu, čak i kad ulazite u crkvu.
Bologna je grad sladokusaca Bologna grassa, gdje su čitavi dućani posvećeni samo kolačićima i čokoladi. Posebno je impresivan market proizvoda isključivo od čokolade, velik poput manje robne kuće, Bologna je grad kolonada, gdje ne trebate kišobran, te i po prolomu oblaka čitav grad možete proći suhi. Zovu je i ‘crvena Bologna’, tko zna da li zato jer je većinom građena od cigle, ili, kako neki drugi kažu, jer je tradicionalno uporište komunista. U tom gradu predavao je i bio dekan i sveučilišni profesor, tihi europski predsjednik i neuspjeli talijanski premijer Romano Prodi.
Nije ni važno, crvena, debela, učena, Bologna u sebi čuva neslućena blaga. Na Piazza Maggiore divili smo se Gianbologninu remekdjelu, Neptunovoj fontani, okruženoj nimfama i alegoričkim figurama. U crkvi svetog Petronija, jednoj od najvećih crkava kršćanskog svijeta, koja je, dapače, ne poštujući protokol, htjela postati veća i od vatikanske bazilike svetog Petra, već od reljefa velikog Jacopa della Quercia, koji flankiraju portale, nižu se remek-djela po kapelama i oltarima, a u svetom Dominiku nalazi se grob ovog značajnog sveca, osnivača Inkvizicije i poticatelja krvavog križarskog rata protiv Katara.
Grob su krasnim plastikama ukrasili mnogobrojni kipari, no vrijedno je spomena da se na njemu nalaze dvije svetačke figurice i dva klećeća anđela svjećonoše, mladenački radovi genijalnog Michelangela.
Ipak je divna Bologna bila samo tihi preludij Firenci.
Ako treba reći koji je grad najvažnije mjesto europske civilizacije, dvojbe nema: To je ‘Cvjetna’, Firenca, danas grad od jedva pola milijuna žitelja, ali početkom drugog tisućljeća cvatući velegrad trgovine, bankarstva, slobodnog poduzetništva i umjetnosti. Grad u kojem je rođen talijanski kao prvi ‘vulgo’ jezik koji se s dostojanstvom i vlastitom književnošću emancipirao od globalizacijskog latinskog (hoće li se u našoj mračnoj orvelovskoj budućnosti, jednog dana na isti način neki poluizumrli jezici izdvajati iz sveopće kaljuže odvratnog bubblegum-amerčkog, tzv. engleskog?), po kojem su hodali i pjevali Guido Cavalcantu, Dante, Petrarca i Boccaccio. Ako Italija čuva 80% svjetske kulturne baštine, zacijelo pola toga otpada na Firencu.
I to ne kao po francuskim i engleskim muzejima, čije je bogatstvo uglavnom spomenik pljačkaškim pohodima i ratnom plijenu.
Galeria Uffizi i Palazzo Pitti, Accademia i Bargello, i svi ostali manji, ali po djelima ne manje značajni, čuvaju uglavnom radove genijalnih Firentinaca i Toskanaca, te umjetnika koji su ovdje radili pozvani i angažirani od bogatih firentinskih mecena.
Firenca nije bila baletni podij na kojem se uživalo i od same dokolice stvaralo prekrasna djela, naprotiv: kasna gotika i renesansa svjedoci su najkrvavijih građanskih ratova, sukoba Gvelfa i Gibelina, sukoba posvađanih susjednih komuna, vremena kad je svaka kuća bila tvrđava.
Dante je svoju ‘Komediju’ stvorio u progonstvu, Cavalcanti je bio svadljivi siledžija koji je hodao oboružan i sve rješavao oštricom koplja, Boccacciove novele nastale su u vrijeme Crne smrti, koja daje mračni background veselim šalama njegovih mladića i djevojaka, a genijalni Botticelli pod stare se dane okrenuo za fanatičkim Savonarolom i uništavao svoja vlastita djela zbog golotinje i paganizma. Veliki Lorenzo Medici za dlaku je izbjegao smrt u atentatu kad su mu na uskrsnoj misi pred očima zaklali brata Giuliana, dok je sam mačem branio život.
Obitelj Pazzi, naručioci toga ubojstva obješeni su, prema lokalnom običaju, za noge, dok je pobješnjeli dominikanac Savonarola, koji je pozivao na spaljivanje svega bezbožnog (dakle skoro SVEGA), na kraju je sam postao žrtvom ognja kojeg je zazivao.
Iz krvave pozornice izdvojio se genij Ghibertija koji izvodi ‘Rajska vrata’ na baptisteriju (zadivljen njihovom ljepotom, takvima ih je proglasio sam Michelangelo, rekavši da ako Raj ima vrata, onda sigurno izgledaju ovako!) uz firentinsku katedralu, i Leonardovog učitelja Verrocchija, koji radi inkunabulu renesansnog kiparstva, ‘Nevjerovanog Tomu’ na Orsanmichelleu.
Gotovo usput prolazimo pored Cellinijevog Perzeja, neopreznom promatraču, pretrpanom podacima mogao bi i promaći, jednako kao genijalna Gianbolognina grupa ‘Otmica Sabinjanke’.
Prepuni svih ovih dojmova, krenuti u Galeriju Uffizi, gotovo da je ravno mazohizmu. Zato smo usput skrenuli do Vepra na tržnici da ga uhvatimo za kljovu, što nam jamči ponovni povratak. Galerija Uffizi, radije ukucajte u Google nego da i pokušavam pričati o djelima, najvećoj galeriji talijanske gotike i renesanse, gdje na jednom mjestu možemo shvatiti genijalnu Arijadninu nit, koja vodi od apstraktnih ‘grčkih’ prethodnika do eksplozije genija prvog i jedinog Cimabuea, do Berlinguerija, Coppa, Dadija, oba Gaddija, braće Lorenzetti i najvećeg od svih Prethodnika, univerzalnog uma koji je Burcharta naveo da kovanicom ‘Protorenesanse’ položi čitavu talijansku gotiku na Prokrustovu postelju povjesnoumjetničke periodizacije i odreže ju nauštrb batrljka nepostojećeg ‘proto-stila’.
Ne, u ovoj galeriji na jednom mjestu možemo se osvjedočiti da nikako ne možemo govoriti o narodu koji ne shvaća gotiku, nego naprotiv, narod koji snagom umjetničkog stvaralaštva razvija gotiku potpuno nezavisnu od sjeverne, gotiku u duhi svetog Franje Asiškog, kontroverznog mistika i utemeljitelja humanističkog materijalizma.
Vraćajući se prema autobusu, uz posljednje poglede na pitomi Arno, koji je samo jednom, 1966. podivljao i krasnu Firencu poplavio blatom, bacio sam pogled na hotel ‘River’ u kojem sam davne 1976. proveo lude dane jednog maturalca, osjećajući se kroz to makar djelićem veličanstvene povijesti ovog grada. Pogled s Piazzale Michelangelo, nezaboravni obol Bruneleschijevoj kupoli katedrale ‘Del Fiore’ i put prema Križevcima, točno do 4 ujutro, 48 sati nakon polaska!
Komentari su zatvoreni.