U jednom gradu na riječici Glog stolovala kraljica nadaleko poznata po ružnim haljinama. Imala je mnogo kćeri, ne zna se točno koliko: dvanaest, trinaest ili možda više. Neke su živjele blizu, ali neke su otišle u svijet, daleko, preko Dunava i Save da bi svojoj matici donijele još više svile i kadife kako bi kraljica bila moćnija i bogatija. Znalo se samo da je bogatstvo tako veliko i moćno da pokoljenjima do sudnjeg dana meda i mlijeka nedostajati neće.
Iako bijaše bogata, kraljičine halje bijahu nekih čudnih boja, zelene i žute, i kao u inat svima, kraljica nije htjela odjenuti baš ništa doli te jadne halje koja je nagrđivala i nju samu, ali i prijestolnicu u kojoj carstvo bijaše začeto i gdje je stolovala u svojem neobičnom dvorcu od leda.
Sve njene kćeri, ma gdje bile i slavu carstva pronosile, nosile su haljine istih boja, prkoseći okolini koja je sjala u moru onih duginih. Legenda kaže da je čak i sama duhovna vlast iz centrale Ujedinjenog carstva, koje je stolovalo na Griču, slala emisare sa zahtjevima da halja bude drukčijih boja, pa su kraljicu tužili samom Papi. No, ništa pomoglo nije, jer kraljica naša i dalje nosi halje k’o prije.
Vremenom u grad iz naše priče počele su dolaziti nove kraljice. Jedna, pa još jedna, pa još jedna, i sve bi imale haljine lijepih, modernih boja. Jedna je bila bijelo-žuta, druga crveno-bijela, a treća još ni stigla nije u grad, al’ znalo se da ju krase azurno plave haljine.
Ne zna se točno je li se naša kraljica zabrinula za svoje haljine ili za ono što haljina skriva, ali desilo se nešto do tada nezamislivo. Jednog jutra kraljica je osvanula u novom ruhu, sivo-plavkastih boja. Istina je da bijaše škrta pa se ispod nove haljine nazirala podsuknja istih ružnih zeleno-žutih boja, ali puk zadovoljan tim činom odahne, a prvi se puta prijestolnicom proširi glas i puk sretno klikne "Ipak se kreće, još samo korak i doći će spas!"
Imala kraljica baš u centru svoga grada zdenac za puk, za pješake bez konja i kočije i baš tim putem odvijale se seobe naroda. Svaki kočijaš na putu iz grada u grad, kada bi na križištu puteva ugledao zdenac, uzdahnuo bi "Pa što je to sad?" Netko od puka jednom je tako putnike u kočiji uvjeravao da nisu kod "Babe", da je Kladuša daleko, ali da je istina da tu jednom davno bijaše Babo. Tu škole učio je kao mlad i na satu risanja i bojanja "zeleno-žutu" je obožav’o.
Ne zna se kraj ove priče ili barem ne znam ga sam. Neki kažu da je kraljica bila ohola i baš u inat puku pokazivala svoju moć: "Bit će zeleno, zeleno i žuto, jer to je boja moje prve halje sašivene dok bila je noć!". Po drugoj verziji, priča kaže da joj je i sam kočijaš namirnik, vidjevši ružni zdenac, zelen i žut, poručio: "Kraljice moja, je*eš to što takva bijaše tvoja prva halja, imaš para i moć, oboji zdenac kak’ valja, jer ružan je kao noć!"
Sam Bog će znati što je istina u priči, ali i On gore mora da je srdit kad baci pogled dolje na zemaljsko stado i sam vidi da nije prvi. Zeleno i žuto, pa tek onda zvonik i crkva i dom stada svog. Ne sumnjam da se pita u čudu: "Pa tko je tu čovjek, a tko je Bog!?" A ja sam doznao tajnu od samoga Velikog brata da Kraljica šapuće Bogu: "Oče naš koji jesi na nebu si. Sveti se ime tvoje, ali ovo je kraljevstvo moje. Tu budi volja moja, a tek gore volja tvoja!". Skrušeni puk šapne "Amen", umjesto bisera da baci kamen?!
Komentari su zatvoreni.