Što mi je sve govorilo da Istra MTB Tartufi Maraton Parenzana nije za mene: nesanica, noćne more s biciklom u glavnoj ulozi, tajanstvena masnica ispod lijevog oka koju sam primijetila ujutro u razbijenom ogledalu dok sam prolazila ispod ljestava, zagorjeli doručak, lutanje po Istri, sretanje biciklima natovarenih vozila koja su se kretala u smjeru suprotnom od našeg,
crna mačka koja nam je presjekla put netom prije nego smo stigli u Vižinadu u kojoj se održavala rekreativna biciklijada u isto vrijeme kad i nešto najmučnije i najnapornije što sam ikad doživjela – maraton u Istarskim toplicama, 13-minutno kašnjenje na prijavu za maraton, činjenica da sam ja, od svih prijavljenih (ne računajući naš muževan križevački tim) imala najdlakavije ruke i noge te još mnogo stvari i znakova, no sve sam to odlučila ignorirati.
Zapravo, sama sam za sve kriva jer očito ne razumijem značenje riječi hobi i turist (tako se naime zvala kategorija u koju smo se prijavili Hamba, Hrvoje, Tomo i ja). Svim biciklistima ovog svijeta to znači nešto sahahasvim drugo.
Kako bilo, hobiste i turiste čekala je ista kalvarija kao i sve profesionalce i zagrižene i superfit bicikliste (osim što je križni put profesionalaca bio 13 kilometara dulji).
Uvodnih 7 kilometara ekstremno mekog blata po kojem smo gmizali bili su dječja igra u usporedbi s onim što je tek slijedilo, ali ne mogu se natjerati da u tančine opisujem stazu jer bolna iskustva poput ovog uvijek pokušavam što prije izbrisati iz sjećanja.
Sve je do 30. kilometra bilo još podnošljivo, ali ono što me je tek čekalo nisam mogla predvidjeti ni u najcrnjoj viziji. Divna priroda u trenutku se pretvara u najgoreg neprijatelja – više ne primjećujete ni predivan most, ni tokove rijeke, ni fascinantan tunel, ni vidikovce koji u svakoj drugoj životnoj situaciji mame hipnotičke uzdahe, samo to kako su motovunska, grožnjanska i oprtaljska brda bešćutni sadisti, a kamenje na stazama okrutne zvijeri.
Uspjela sam se dugo disciplinirati da ne gledam svoj ciklometar da bi me mogao ugodno iznenaditi u trenutku očaja kada to napokon odlučim učiniti. Kad je očaj kulminirao, nisam više mogla izdržati da ne pogledam prijeđenu kilometražu, ali kad je to digitalno smeće pokazalo da je do kraja maratona ostalo još 15 kilometara brdovitog užasa, skoro sam pala u nesvijest od nevjerice, šoka i razočarenja.
Biciklisti iritantne kondicije samo su tutnjali pored mene, a meni je nebrojeno puta došlo da sjednem i plačem. Možda je jedan od razloga njihove ultrabrze vožnje dok su prolazili pokraj mene bila i činjenica da ne samo da sam bila triput znojnija od svih ostalih nego mi se na momente činilo da se počinjem i raspadati od smrada. Čak sam razmišljala i da pozovem Stipu Božića da dođe sa svojom ekipom po mene, ali nažalost ne znam njegov broj niti bih mu mogla objasniti na kojem sam od silnih brda zapela, a i vjerojatno bi me ostavio gdje jesam dok se ne prolufta sav zračni prostor oko mene u radijusu od par kilometara.
No muke mi je definitivno olakšao Tomo koji me je strpljivo čekao i pravio mi društvo sve do trenutka kad je shvatio da si jedan sportsko nabrijani tip (koji, među nama, baš i nema pred sobom još mnogo sezona za dokazivanje) ne može dozvoliti da uđe u cilj zajedno s takvom onemoćalom, gunđavom i smrdljivom babom bez trunke kondicije.
Hamba i Hrvoje su se međusobno natjecali svih 55 kilometara i odani član KUB-a Hamba dugo se trudio pokazivati respekt koji predsjednik njegove udruge zaslužuje, ali zadnjih 7 kilometara zaboravio je sve protokole i formalnosti te stavio glavu u torbu i prešišao šefa.
Naš zagorsko-podravski prijatelj Roman ima srneće nožice kao i svaki ozbiljan biciklist, a o ozbiljnosti njegove aktivnosti govori i to da je član biciklističkog kluba Asi iz Varaždina te je, logično, maraton shvatio vrlo ozbiljno i prijavio se za natjecanje u Sport 2 kategoriji. Proveo je noć sanjareći o pobjedničkom tronu i učeći napamet stazu. Vizualizirao je stazu naginjanjem u svaki zavoj i bjesomučnim mahanjem svojim nožicama na virtualnim pedalama uz virtualne uspone, ali sve mu to nije bilo od koristi jer mu je za vrijeme trke nekoliko puta puknuo lanac, a njegova ambicija i volja ispuhali su se poput prošlotjednih rođendanskih balona.
Kako sam mu zavidjela na tom puknuću! Ima li bolje izlike za odustajanje od maratona i prigode da simuliraš srdito krivljenje lančanog neljudskog faktora za svoj neuspjeh? Da se to barem meni dogodilo!
Ludbrežanin Roman odlučio se pridružiti Tomeku i meni u mirovinskoj vožnji, ali kad je na susjednom brdu začuo glasne slovačke bicikliste koji su nam se približavali, vratila mu se motivacija te je pobjegao od te buke glavom bez obzira i nas ostavio same.
Nevjerojatan posljednji petkilometarski spust niz stijenu s pogledom na par centimetara udaljenu provaliju predstavlja užitak valjda samo suicidalnim mazohistima. Ali sam upravo na toj stijeni naučila božanski obožavati i neizmjerno cijeniti svog Eminensa čije su mi kočnice tada spasile život barem 9 puta. Pri svakom zazivanju nebesa, pravila sam se da ne vidim kako nebo i oblaci pulsiraju i skaču gore-dolje.
Negdje oko 45. kilometra sažalila sam se nad uvelim Talijanom i prepustila mu svu svoju vodu. Više nije bilo feed zona na kojima bih uzela vode, ali ipak nisam presahnula jer mi je par kilometara dalje čudni, ali dragi mještanin natočio 3 čaše vode u bidon. A moj ‘zahvalni prijatelj’ Talijan drznuo se preteći me 200 metara prije ciljne linije!
Nije da sam bila svjesna da se hobistima i turistima mjeri vrijeme i bilježi pozicija, ali svejedno mi se nije svidjelo što je osakatio ruku koja ga je napojila. Još pogotovo nakon što sam ga tako nesebično vukla za sobom te zadnje kilometre.
Znači, ipak sam stigla do cilja. Još k tome – čak ni ne zadnja. Dobro, predzadnja.
Ali fućkaš takav maraton i takve staze koje čak i ja preživim. Pih!
Recite vi meni kome to predstavlja uspjeh: biciklistima koji godišnje naprave 15-ak tisuća kilometara ili meni koja sam u svom cijelom životu napravila 500-tinjak?
Organizatori su se sigurno nadali da neću uspjeti jer, kad sam konačno stigla na cilj, jedva su mi dozvolili da operem svog eminentnog anđela čuvara, a obećanog (i plaćenog) ručka i tuša za mene nije bilo.
Što je još gore, nije ih bilo ni za moj vjerni tim koji me je skoro tri sata čekao da dođem – nije im više bilo bitno hoću li stići helikopterom ili ambulantnim kolima, oni su samo čekali da stignem pa da zajedno uživamo u zasluženoj pašti nakon iznimno napornog maratona. A potajno su se nadali da je razlog mom tolikom zaostatku intervju koji sam na stazi morala dati brojnim okupljenim domaćim i inozemnim novinarskim ekipama koje su doletjele vidjeti najveći tartuf na svijetu i smrdljivu srećkovićku koja ga je pronašla.
Komentari su zatvoreni.