U sunčano predjesensko jutro u Križevcima na Europski dan bez automobila okupilo se 60-ak biciklista iz Križevaca, Zagreba, Velike Gorice, Novog Marofa, Ludbrega i Bjelovara kako bi mirno zagovarali alternativna vozila prijateljski raspoložena prema prirodi i ljubazno nastrojena prema novčanicima.
Okupili smo se ispred vojarne, podoručkovali fina Mlinarova peciva i krenuli odati počast poginulim braniteljima paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća.
Svoja smo bezauspuhovska prometala za to vrijeme povjerili na čuvanje revnom potpredsjedniku KUB-a Đuri.
Vlasnici najekskluzivnijih modela malo su negodovali zbog ostavljanja svojih najdražih na mjestu nevidljivom njihovom oku, ali ih je minuta šutnje i pomisao na poginule junake uspjela ušutkati.
Početak same biciklijade bio je veličanstven: činilo se da je na nekoliko minuta cijeli grad stao (ne samo zbog nas, imale su i Plave snage u tome svoje prste): svi dahovi, svi pogledi, sve kretnje bile su zamrznute i okrenute prema nama – odvažnim biciklistima koji su ispunili glavnu ulicu i u tišini prohujali centrom grada.
Prvo zaustavljanje bilo je već kroz par minuta kod grkokatoličke katedrale. U njoj su svi znatiželjnici saznali zanimljivosti o katedrali iz usta profesora Horvata, a desetak minuta kasnije produžili smo do zajednice fokolara koji su nas upoznali sa svojim radom, aktivnostima i svojom altruističnom naravi.Ispunjenih duša poskakali smo na svoje bicikle i krenuli na gradsko groblje posjetiti poznatog pisca Antuna Nemčića koji je tamo pokopan prije 158 godina. Dvije srednjoškolke podsjetile su nas na Nemčićev život i djela, a naša KUB-ovka Sanja zapalila mu je svijeću.
Tad je naša impresivna kolona krenula Lepušićevom ulicom i razveselila tamošnje stanovnike davši im simpatičnu temu za prek plota za sljedećih par dana.
Malo smo povećali brzinu pazeći da ne prestignemo čelne ljude kolone.
Cijelim putem kombijem su nas pratili predsjednik i potpredsjednik KUB-a, Hrvoje i Đuro, dok je drugi potpredsjednik Oggy bio zadužen za održavanje reda i dobrog raspoloženja među biciklistima.
Automobilom nas je pratio i jednoručke podržavao naš KUB-ovac Šaško, kojeg je biciklistička nezgoda spriječila da vozi zajedno s nama, ali ne i da sudjeluje.
Cijelim putem kombijem su nas pratili predsjednik i potpredsjednik KUB-a, Hrvoje i Đuro, dok je drugi potpredsjednik Oggy bio zadužen za održavanje reda i dobrog raspoloženja među biciklistima.
Automobilom nas je pratio i jednoručke podržavao naš KUB-ovac Šaško, kojeg je biciklistička nezgoda spriječila da vozi zajedno s nama, ali ne i da sudjeluje.
Trag nam se razvukao dok je svatko sam sebi odredio ugodan tempo za vožnju i pronašao zanimljive suputnike. Tihi su uživali u jesenskim prizorima – crveno-žute krošnje okolnih drveća i žbunja ljeskale su se na maznom suncu i lagano njihale na ugodnom svježem zraku.
Stali smo u Glogovnici da bismo se okrijepili Badelovom vodom, gricnuli par peciva i razgledali vrlo staru i vrlo zanimljivu, ali pomalo zaboravljenu ondješnju crkvu.
Nakon Glogovnice skrenuli smo u Marinovec, a uskoro i na makadam po kojem smo se drndali par kilometara. U šumi je bilo puno izletnika i berača jesenskih plodova, ali sva sreća što su bicikli tiha vozila pa nismo prepali ni jedan vrganjčić ni kesten.
Kad smo stigli pred šumarsku kućicu u Stupama, hrvatski branitelji već su dovršavali ručak. Uživali smo u grahu i pečenim kobasicama sjedeći na zemlji, granju, lišću, dekama, spužvama, koprivama i raznim drugim podlogama dok su najmlađi svoj grahek papali na improviziranoj drvenoj klupici.
Nažalost, ubrzo su nas biciklisti iz udaljenijih krajeva morali napustiti, ali sve nas ostale zabavljao je jedini čovjek s registriranim biciklom, gospodin Kapović.
Kad je na tomboli podijelio korisne nagrade nekolicini sretnika, zainteresirani su se uputili popiti vode iz obližnjeg izvora. Dječici je voda bila ‘fuj, slana’, a nama ostalima ‘hm, zanimljiva’.
Krenuli smo posjetiti i nekadašnju partizansku bolnicu u šumi, ali na par tisuća metara nadmorske visine naš je samouvjereni vodič Oggy izgubio svoj atribut i jedva izbjegao puč.
Kad smo se dokoturali do podnožja, gdje je zrak bio osjetno gušći, zaključili smo da nismo baš istinski partizanski fanovi te smo krenuli prema Križevcima. Podijeljeni u nekoliko grupica, laganim tempom vraćali smo se putem kojim smo i krenuli.
Jedna grupica imala je neopisivu sreću da bude pozvana u omamljujuću biblioteku profesora Horvata. Tamo smo upili mnogo znanja i upisali se u knjigu dojmova. Mene je stečeno znanje o divljoj kruški dirnulo u srce, a Hambu čak u želudac.
Nakon istezanja neke čudakinje na profesorovom dvorištu, odveli smo goste iz Zagreba na Velebitsko pivo da nazdravimo uspješnoj 1. biciklijadi i svima koje tek slijede.
Komentari su zatvoreni.