Dva sam tjedna izbivala s KUB vožnji pateći na vrelim istarskim kamenčinama kao nikad dosad. Našla sam se na vrhu spaljenog, užeglog brda iznad Rapca na 500-tinjak metara nadmorske visine, polumrtva, slomljena, dehidratizirana na 40° C bez trunke hlada, vode i nade. Usnama osušenih, spaljenih i punih guba poput Clint Eastwoodovih u pustinjskoj sceni iz Dobar, Loš, Zao zazivala sam Gorsku službu spašavanja, mamu, vilenjake, svece… Mutan pogled štovalački je bludio prema moru dok sam polako gubila svijest. I razum.
Nije ni čudo da me je subotnja KUB vožnja (čijih se 40 kilometara činilo kao dječja igra u usporedbi sa onih 15-ak istarskih) i kasnije druženje uz roštilj u Brckovčini razgalilo do suza. Da budem iskrena, čak i do povraćanja.
Stvarno sam se zaželjela naših, prema istarskim, pitomih makadama i, naravno, svojih KUB-ovaca.
Sve sam ih izgrlila, plesala bosa po staklu ples radosti njima u čast, izljubila Hambu i čestitala mu na odlično isplaniranoj ruti, na trenutke povjerovala da i vilenjaci plešu…
Pričalo se po kuloarima da će samo frikovi u nedjelju na vožnju, a ja sam čak zaprimila i prijeteći poziv u kojem me moj namjerno neimenovani sugovornik izazivao grozeći se dušoispustivačkom vožnjom. No, mazohistu poput mene to je samo zagolicalo maštu i natjeralo me da dovučem svoje neodmoreno i mamurno tijelo na svom prelijepom Eminensu.
Njegovim živčekima konkurirali su samo Hambini u trenutku kad mu je počela titrati bradica i kad je zamalo istegnuo ruku u smjeru Oggyjeva obraza nakon što je skoro doživio javni linč jer nas je njegov GPS doveo do šume iz koje izlaza nije bilo.
Vodili su nas po svakakvim terenima, podvaljivali nam granje, trnje i ćorsokake kod Šćapovca promatrajući našu stoičku muku s klipanski naherenim osmijesima i lijeno zadignutim obrvama, a onda nas prijetvorno hvalili što smo ostale žive.
Da im diskusija ne bi bila jednostrana, pobrinula se moja kasnosubotnja umiljatost koja ih je sve redom prilično zbunila. Predsjednika, za kojeg su zaključili da bi im eventualno mogao riješiti dilemu (ako ničim drugim onda barem provjerom kvadratića za spol na mojoj KUB upisnici), naravno nije bilo. On je bio samo jedan od mnogih koji su platili grdi danak raspamećenoj suboti.
Onda su krenuli detaljno opisivati kolika tvrdoća sica svakom od njih odgovara, koji najmanje boli, Oggy je mojem oku neugodnom nježnošću grickao svoju bananu, neki se vilenjaci više nisu ni trudili sakriti svoj identitet pa sam napokon dala pedalama vjetra.
Sva sreća da im je zahtjevniji teren skrenuo razuzdane misli i nestašica vode isušila bujicu hormona pa su se nakratko primirili i djelovali kao normalni kuberi.
Komentari su zatvoreni.