Vožnje u organizaciji KUB-a ne posustaju čak ni u ovo ljetno doba kada traju godišnji odmori i grad je poluprazan. Netko je na moru, netko tek treba ići, ali KUB odrađuje svoje rute nesmanjenom žestinom. Zadnjih nekoliko vikendof se dapače pridružilo dosta novih članova, a aktivnosti oko registriranja Udruge, određivanja ciljeva i rada na njihovoj realizaciji poprimaju sve jasniji oblik… Ukratko, we rock!!
Ljudi koji većinu vremena provode u stresu gradske vreve platili bi brdo love za ono što kuberi i kuburice nude praktički for free – užitak zdrave fizičke aktivnosti, boravak na svježem zraku, uživanje u krajoliku, razuzdane roštiljade i druženje! Ma di ćeš bolje brale!!!
Svaki vikend najmanje 10, a ponekad, ovisno o mogućnostima, čak i do 20 bajkera iskusi nešto što se teško može opisati u par rečenica, ma kako poetski one bile nabrijane. Lijene penzionerske vožnjice po ravnici i asfaltu izmjenjuju se sa poluprofi šumskim i makadam dionicama, prilično teškim usponima, sprinterskim zaletima i vratolomnim downhill letovima… Dokaz da su naše vožnje sve ovo je ranije naveden – svaki put sve više članova!
Sad se već kod svake vožnje može uočiti respektabilna ergela becikljinof uglednih proizvođača. Da, da… Susretljivost mještana na rutama koje odrađujemo također nam je od presudnog značaja… Sva sela i zaseoci kojima prolazimo ostaju nam u lijepom sjećanju po ljudima koji nas nude proizvodima iz domaće radinosti, najčešće good old gemištom, opskrbljuju nas bistrom hladnom bunarskom vodom i upućuju nas prema smjerovima u rijetkim slučajevima kada već ranije spomenuti GPS uređaj ranije spomenutog vlasnika počne mucati i na britkom njemačkom jeziku ispisivati poruku na display-u: ‘HELFEN Sie, HELFEN Sie, VERFLUCHTES PRIGORJE, ich sind VERLOREN!’
Potrebnu dozu mističnosti našim rutama daju otkrića prilično dobro očuvanih betonskih nogostupa kroz šume kojima se krećemo, stari napušteni drveni mostovi obrasli gustim raslinjem ili neobjašnjivi nestanci našeg Šuje koji svaki drugi put jednostavno ispari iz ekipe na najnemogućijim mjestima, ali se svaki sljedeći put pojavi na novoj vožnji, svjež i nadobudan…
Istraživačku notu vožnji upotpunjuje Sonjin neobjašnjivi poriv da sve provjeri i ispita na vlastitoj koži, pa joj tako nije strano ni kaljužanje u šumskom blatu, skok u koprive, salto u trnje ili klačenje preko svježe gnojnice (hm, može li se ova tekućina iz pakla nazvati svježom…?) po prostranoj livadi.
Anyway, svatko od nas svojim prisustvom doprinosi kvaliteti naših vožnji. Snažnu kariku u toj priči predstavlja čiča Tomo koji sa sobom, a u interesu svih, uvijek uz sebe ima pljosku spasiteljicu koja nam, kada se nađemo usred šume okruženi trnjem, a Hamba bespomoćno sliježe ramenima jer se GPS oglašava sa ‘AJMEEEEEE MAJKOOO!’, pruža nadu jer nam ništa drugo ne preostaje…
Akrobatskih vještina na vožnjama ne nedostaje, pače, one su sastavni dio svakog dobrog đira jer treba biti uvježbani bajker (…mmmda…) da se pri opakom šumskom downhill-u odjednom nađeš u situaciji da pri izbjegavanju kukaca koji smetaju preglednosti, digneš ruke s upravljača, bike udari u korijen, poleti na jednu stranu, a yours truly poleti na drugu i sa sve četiri maše po zraku kako bi nakon dobrih nekoliko metara leta izbjegao stablo koje je baš tu nasred šume drsko odlučilo izrasti…
Komedija apsurda nema bolje utjelovljenje od situacije kada se na ‘vožnji krštenja’ Hambinog novog skupocjenog ultramodernog prometala dogodi da baš on, vozeći kroz šumu kao prethodnica uzme snažan zalet pri pokušaju prijelaza dubljeg šumskog jarka, za koji se vrlo brzo ispostavilo da je korito presahlog potočića i da na svojem dnu ispod lišća krije talog mulja od kakvih 30-ak cm. Žbljurf!! Blistavi novi Canyon pun napredne njemačke tehnologije grcao je pod gomilom blata iz nevinog prigorskog potočića u penziji…
Sve ovo i još puno više vrijedno je doživjeti jer se na kraju priče ekipa po dogovoru uvijek okupi u kletici nekog od kubaša ili kuburica i pogosti delicijama bilo da je netko svejed, vegetarijanac ili kako mu drago. Zadnja od ovakvih fešti bila je upravo ovaj vikend kod našeg Prođe kada su na repertoaru uz tikvice, patliđane, šampinjone s roštilja, kukuruza sa žara bili i ćevapi, a svi znamo da poslije svake vožnje – ćevap kod Prođe uvijek dobro dođe. Uslijedila je fešta do dugo u noć i vratolomno noćno spuštanje do grada u groznicu subotnje večeri… Želite li ući?
Komentari su zatvoreni.