Motovunsko brdo filmova i ove su godine pohodile tisuće ljudi pristiglih s namjerom posvećenja filmskim umjetnostima kao i nefilmskim sadržajima koji su dio scenografije kažu jednog od najmanjih svjetskih filmskih festivala. Atmosfera u Motovunu je međutim sve samo ne mala – ležernost vlada svuda po strmim gradskim kalama, nema glamurozne ukočenosti i blaziranosti koja se želi (s)vidjeti, ondje se večernja odijela i toalete vide samo na filmu, dresscode su kratke hlače i japanke, prodavane i kao suvenir zbog ciklusa japanskih filmova. Tih se motovunskih dana i noći slavila multikulturalnost i duhovna otvorenost, po kojima je istarska regija izuzetna.
Predstavila se srpska pokrajina Vojvodina koja je kao zemlja partner Festivala prikazala filmske klasike o kojima su govorili kultni redatelji, a bratstvo s krasnom Istrom sugerirala je i kratkim komičnim filmovima u večernjem programu. Vojvođani su nam skuhali i ukusne večeri otvaranja i zatvaranja Festivala i zabavljali tamburašima i etnojazzom na terasi jedinog hotela.
Filmofili su došli na svoje vidjevši i solidna ostvarenja kako to volimo reći velikih kinematografija – češke i talijanske, a strašni su bili i japanski horori u pola dva u noći, pod punim mjesecom i pred punim gledalištem na Barbacanu. 
Neki filmovi unatoč preporukama i nagradama s drugih festivala po našem su sudu našli mjesto na MFF-u tek zbog pristupa temi i razvoju fabule s prividom intelektualne posebnosti, no jednostavno ih se nije smjelo propustiti jer je pouzdano sigurno da ih nigdje drugdje nećemo više nikada vidjeti. Za bugarske, poljske, austrijske, njemačke, danske, čadske, japanske i britanske filmove vrijedi preporuka da ih se nabavi kako god se umije.
Motovunski filmski festival sa sobom nosi i jednu kulturnu posebnost koja nije vezana samo uz izbor filmova. To je naime bliskost s punkom kao pokretom kontra svega konvencionalnoga, protiv establishmenta i visoke ozbiljne kulture kakvu promiču nacionalni festivali. Punk je u Motovunu imao svoje trenutke u dva dokumentarca posvećena 30. godišnjici pokreta.
I oni koji Motovun posjete radi ljetnog noćnog provoda neće biti statisti – festival je svake godine podjednako u znaku filma i glazbe, koja rocka od kraja posljednjih noćnih projekcija do svanuća. Velik broj ljudi, naročito onih iskusnijih MFF-ovaca koji na Festival dolaze godinama, odmjerili su vrijeme potrebno za gledanje filmova i za feštanje, za razliku od nas koji smo si zadali ulogu hvatanja što većeg broja odgledanih naslova.
Grijali smo stolice u sva četiri prikazivačka mjesta – kinu Bauer, kinu Trg, kinu Barbacan i Još manje kinu i tako utjecali na ukupno 19874 ulaznica koliko ih je prodano ili podijeljeno za osamdesetak filmova. Tome službenom podatku uvijek se pribraja i desetak tisuća prolaznika i redovnih partijanera bez kojih je režija motovunskih događaja nezamisliva.
Kao i većina njih odsjeli smo u Ekokampu u podnožju brda, od njega udaljenog dvadesetak minuta penjanja. Uvođenje naplate korištenja kampa od 100 kuna po osobi za cijelo trajanje MFF-a, za što se dobilo po pet kino-ulaznica, mnoge stare motovunce je udaljila i od kampiranja i od filmova, ali i unatoč tomu u kampu je bilo stanje organiziranog kaosa, s dugim redovima za hladan tuš i kemijski WC te melting potom šatora oko kojih se širio istančan miris suhog zelenog bilja.
S novostima u pravilima kampiranja i stalnom povećanju kapaciteta privatnog smještaja Motovun Film Festival neće odustati od koncepta malog i neobičnog okupljališta, zajednice poklonika filma koja brije na hedonizam, uživanje u životnim radostima i slavljenje sedme umjetnosti.
Spuštanjem zastora ovogodišnje priredbe Motovun se vraća svojem usporenom ritmu mjesta 152 metra nad morem, sa sedamsto stanovnika, često čangrizavih na sve veći medijski publicitet koji ih sredinom ljeta obasjava.
No već se gleda prema jubilarnom, desetom Motovunu dogodine, kad će biti navršena prva dekada Festivala koji je otpočetka 1999. godine bio u svom žanru – demokratičan, slobodouman, nezavisan.
Komentari su zatvoreni.