Prošli sam se vikend osjećala ko pretučena štuka. U petak su me grdo iscijedili 45-kilometarska vožnja po nastranoj šumi, vjetrina i sunce, a na Dan državnosti od sunčanice me spasilo svetište zvano klet.
Sanja je na svom razgolićenom tijelu osjećala zmijske poglede iz visoke šikare i pohotu krpelja, ali je uz potporu cijele ekipe uspjela stisnuti zube i potisnuti fobiju.
Oggy nam je jako nespretno pao i ozlijedio rame, ali, srećom, ne i svoj vedri duh. Ni svoj preskupi bajk.
Odmori su bili prilično česti, što zbog vremenskih, što zbog terenskih uvjeta, a što zbog hrane u našim ruksacima koja nas je činila nestrpljivima. Na svakoj smo pauzi tako odštovali Tomekovu pljosku i gricnuli pokoji komadić sendviča, čokoladice ili banane.
Ja sam već tradicionalno ispitivala tko je što ponio i žicala degustaciju svakog jela i pila koje mi se učinilo egzotičnijim od kruha i mlijeka. Kad su me svi počeli pomalo poprijeko gledati, ja sam u hipu nabacila facu izmučenog rudara osuđenog na smrt pa su mi ipak šutke predali svoje zalihe.
Kad smo završili s off roadom (jeste li znali da su stanovnici ruralnih sredina slobodno preveli ovaj termin kao ‘Kud te vrag je*e’?), izašli smo na glavnu cestu u Carevdaru. Izludjela me vožnja provedena u bespoštednoj borbi nadmoćnog vjetra i mojih nejakih prsa.
Taman kad sam se skoro navikla na osjećaj da okrećem pedale, a stojim na mjestu, stali smo pred dućanom u Vojakovačkom Kloštru na mali odmor, punjenje bidona od strane ljubazne susjede iz Brezovog mosta, prtljanje oko Đurine gume (neprežaljena mu se osvetila i odozgo mu poslala trn), malo hranjenja i konzultiranje.
Na Čabrajima nas je dočekala otvorena drvena improvizacija kafića, hladna voda, isto takvo pivo i Šokta, sok s kojim sam se susrela prvi i zadnji put u životu.
Dok su se svi zabavljali i slušali glazbu, a Boro se poput istrošenog kljuseta izvalio uz jezero, meni je Šokta priuštila takve grčeve da sam na kraju bila prisiljena zamoliti Sanju njezin pribor za prvu pomoć i drugarsku stražu dok ja darujem Majku prirodu. Ne pamtim jesam li to ikad prije učinila u šumi, ali nakon toga osjetila sam takvu povezanost s prirodom kao nikad prije. O olakšanju da ni ne pričam.
Ma koliko razgaljena i euforična bila zbog tog produhovljeog iskustva, ipak to nisam mogla podijeliti s ekipom jer bi najvjerojatnije, sablažnjivih izraza, zahtijevali da odmah krenemo. Ovako sam si lukavo izmamila još malo predaha.
Pred polazak kući, došlo je do podjele: kuberi su otišli Putem vilenjaka, a mi ostali regularnim putem do Križevaca. Doma sam došla unezvijereno umorna.
Tresli su nas kvrgavi putevi, šibalo nas trnje, pržilo nas sunce i na jednoj i na drugoj vožnji, ali su nas na potonjoj, 22 kilometra dugoj, usred obilaska kleti iznad Helene, taman kad je Toma hrabro priznala da joj otkazuju svi organi na sunčini i nezgodnim usponima, dobri polugoli ljudi iz obližnje kleti ponudili odličnim hladnim gemištom koji je došao u paketu s klupicama, debelim hladom, pirkanjem vjetrića i, naravno, pitoresknim domaćinima.
Baš kad su dvije polunage obitelji odložile motike, ravno sa zvizdana najetjelo je nas šestero siročića (Tomislav, Mladen, Nikola, predsjednik, Toma i ja). Kad nam je dobri čovjek povikao nešto iz čega smo jasno razaznali samo riječ gemišt, sva je nahočad, kao jedan, pobacala svoje bicikle i otrčala prema glasu s visina. Osim mene, naravno. Tek kad sam zbrinula svog Eminensa, približila ga gemištu i osigurala mu pristojno mjesto u hladu.
Kad smo se okrijepili, saznali tko kletuje u bližoj i daljoj okolici, poznajemo li neke iste ljude, poslikali se, pokušali vabiti njihovu djecu da nas se pridruže i sl., glavom mi je prostroboskopiralo gnijezdo stršljena pokraj kojeg smo stali, prenašanje naših prijevoza preko trnja pri izlasku iz šume, očajničko dozivanje ostatka ekipe za kojom smo Hrvoje, Toma i ja zaostali u istoj toj šumi i sve se to sad činilo kao nečiji tuđi ružan san.
Zahvalili smo dragim domaćinima, oprostili se od njih, malo razgledali okolne kleti i napokon prestali voziti uzbrdo. Iz Glogovnice smo se spustili na glavnu cestu. Izašli smo pred Ivanec Križevački i nastavili za Križevce.
Ovom prilikom još jednom moram zahvaliti Tomi koja nas je pronicljivo podsjetila zbog čijeg smo zamora i skorog kolapsa stali gdje već jesmo i par minuta kasnije zaprimili poziv za spasonosni gemišt.
Komentari su zatvoreni.