Država na tržištu stoke i mesa gubi ogromni novac, a najveće žrtve tih nepravilnosti smo mi proizvođači koji redovno ispunjavamo sve zakonske obveze. Ilegalne su nam klaonice nelojalna konkurencija.
Budući da već dva desetljeća živi u Križevcima, Stjepan Ljatifi je
prihvatio izazov i prestižno mjesto prvog čovjeka zagrebačke Dione
zamijenio za suvlasnika, zajedno s poduzetnikom Marinkom Babićem, i
predsjednika Uprave mesne industrije Križevčanka d.o.o., koju su bivši
vlasnici iz Tvornice stočne hrane iz Čakovca odlučili prodati.
Križevčanka je nemalo iznenadila javnost time što je ovoga ljeta kupila
Improm, vrlo perspektivnu tvrtku koja se na županijskoj gospodarskoj
ljestvici za prošlu godinu nalazi na osmom mjestu po prihodu i četvrtom
po ostvarenoj dobiti.
Zašto je Križevčanka kupila Improm? Što spojene tvrtke time dobivaju na tržištu?
– Prije svega, proizvodni se asortiman Križevčanke i Improma ne preklapa već se skladno nadopunjuje. Naš zajednički nastup na tržištu mora rezultirati, kako je to danas moderno govoriti, sinergijskim učinkom. Naime, Križevčanka je po svom proizvodnom programu usmjerena na široke mase, dok je Improm od svoga nastanka sustavno razvijao tržišne brandove, čiji je zajednički naziv Gušti i Vegetariana. Ti su se brandovi nametali kvalitetom i nikad nisu ni pokušavali na policama biti među najjeftinijima.
Sada smo u mogućnosti trgovcima nuditi najširi proizvodni spektar, što poboljšava naše pregovaračke pozicije. Zbog spajanja tvrtki naše brandove nećemo preimenovati jer bi to bilo protivno tržišnoj logici. Ne pada nam na pamet, isto tako, mijenjati recepture ili kvalitetu sirovina od kojih su napravljeni ti proizvodi. Tko je, primjerice, kupovao Impromove polutrajne ili trajne proizvode, može biti siguran da vlasnička promjena neće dovesti i do promjena u kvaliteti.
Kako će to spajanje utjecati na poslovanje zajedničke tvrtke? Hoće li doći do smanjenja broja zaposlenih i je li u tom pogledu riječ o zaposlenicima Križevčanke ili Improma?
– Točno je da je drugi iznimno važni razlog našeg spajanja, do kojeg će formalno doći krajem godine ili najkasnije do ožujka iduće, racionalizacija proizvodnje i pratećih službi, od nabave i prodaje pa do marketinga i transporta. Tržišne su okolnosti danas takve da opstaju samo oni koji mogu uspješno kontrolirati svoje troškove. To posebno važi za tržište mesa i mesnih prerađevina, gdje je situacija prilično kaotična i opterećena nelojalnom konkurencijom.
Kad je riječ o broju zaposlenih, imamo viziju proizvodnih pogona za koje bi optimalno bilo 120 radnika, ne računajući trgovinu i farme kao izdvojene pravne subjekte. Radnici Improma, čija proizvodnja ima osigurano tržište, nisu upitni i svi ostaju na svojim poslovima. Nešto je drukčija situacija s Križevčankom, budući da smo prilikom ponovnog pokretanja proizvodnje prije godinu dana s većinom radnika potpisivali ugovore na određeno vrijeme. Tada smo svima jasno rekli da će njihov broj i status ovisiti o količini posla i brzini realizacije razvojnih planova. Naše je pravo kao poslodavca da u tom pogledu povlačimo najracionalnije poteze i nema razloga da se zbog eventualnog neproduživanja ugovora s ponekim radnikom stvaraju nepotrebne afere. Ne smije se zaboraviti da bi bez naše riskantne odluke da obnovimo proizvodnju u Križevčanki i to nakon što njezini proizvodi zbog privremenog zatvaranja šest-sedam mjeseci uopće nisu bili na tržištu, danas tamo raslo trnje.
Je li točno da će sva proizvodnja mesnih prerađevima iz pogona Križevčanke biti prebačena u Improm?
– Točno je. Treba, međutim, znati da je u Križevčanki prerada poduže bila usko grlo, zbog koje smo se morali opredijeliti ili za gradnju novog proizvodnog pogona, što zasigurno nije jeftino, a i dugo traje, ili za kupnju tvrtke sa suvremenim preradbenim kapacitetima, koji se u novim uvjetima mogu još racionalnije koristiti. Opredijelili smo se za potonju varijantu i mislim da nismo pogriješili, tim više što smo na taj način kupili i njezin tržišni udjel. Štoviše, Improm već ima ISO standard, a trenutno je u tijeku i uvođenje certifikata za HACCP, kojim se uvode najviši standardi kontrole kvalitete mesa. Sve je to preduvjet da se dobije izvozni broj za Europsku uniju, gdje su najstroži kriteriji, a onda i za SAD i Kanadu.
Postojeći Impromovi proizvodni kapaciteti ipak ne pokrivaju sve skupine proizvoda, s obzirom da su rađeni za program trajnih salama s plemenitim plijesnima, šunke te polutrajne i obarene proizvode. Zato će uskoro uslijediti i dogradnja pogona na novih gotovo tisuću četvornih metara, u kojima će se proizvoditi trajna roba bez plijesni i konzerve. Time ćemo na jednome mjestu zaokružiti svu preradu.
S druge strane, u sadašnjim prostorima Križevčanke ostaje jedna od najsuvremenijih klaonica u Hrvatskoj, građena početkom devedesetih godina. Trenutno za nju tražimo strateškog partnera koji bi mogao osiguravati dovoljno sirovine da bi ona mogla kontinuirano raditi.
Sve u svemu, stvorili smo tvrtku čiji je tržišni potencijal veći od stotinu milijuna kuna godišnjeg prometa, zahvaljujući čemu postajemo jedan od značajnijih hrvatskih mesoprerađivača.
Šira je javnost ipak zbunjena činjenicom da je Križevčanka kupila Improm. Sudeći prema poslovnim rezultatima, prije se mogli očekivati da dosadašnji vlasnik Improma Damir Šket povuče suprotni potez. Što se zapravo dogodilo?
– Kad smo Križevčanku "dizali iz mrtvih", imali smo jasnu viziju kako se razvijati. S Damirom Šketom duže smo razgovorali oko suradnje i eventualnog spajanja naših tvrtki, objašnjavajući sve prednosti takvoga čina. Očito je da smo imali vrlo slične razvojne ideje.
Ne bih, međutim, želio javno nagađati o tome zašto nam je Damir Šket prodao svoju tvrtku, iako je izvjesno da i on vjeruje kako ju je prepustio u prave ruke. Očito je da su za njegovu odluku presudni bili neki obiteljski razlozi, a možda i izvjesni zamor nakon što je 12 godina mukotrpno gradio Improm, počevši od gole ledine. Ne želim se upuštati ni u nagađanja oko toga čime će se on sada baviti, a prema ugovoru, obvezali smo se da u javnosti ne objavljujemo ni financijski iznos te akvizicije.
Spomenuli ste posvemašnji kaos na tržištu mesa. Kako komentirate najnovije pokušaje resornog ministarstva da tu napravi red, pogotovo oko ilegalnih klaonica i trgovanja švercanom stokom?
– Te inspekcijske mjere godinama kasne. Država na tržištu stoke i mesa gubi ogromni novac, a najveće žrtve tih nepravilnosti smo mi proizvođači koji redovno ispunjavamo sve zakonske obveze. Ilegalne su nam klaonice, koje često opskrbljuju šverceri svinja i goveda, nelojalna konkurencija, jer one zbog neizvršavanja poreznih i veterinarskih obveza mogu na tržištu nuditi dampinške cijene. Nas legalne proizvođače to tjera u propast. Tako su oni koji se bave sivom ekonomijom naizgled "sposobni", a mi koji se držimo zakona i iskazujemo punu društvenu odgovornost ispadamo "nesposobni", da ne kažemo i glupi. Kome takva situacija može biti od koristi?! Nije li krajnje vrijeme da svi imamo iste šanse za uspješno poslovanje?
Dodatni je problem i to što ilegalne klaonice ne ispunjavaju ni minimalne ekološke i higijenske uvjete, jer otpad bacaju u jarke i potoke, a švercane svinje i goveda, kako smo se u posljednje vrijeme mogli uvjeriti, ujedno su i česti izvor epidemija. A kad se dogodi svinjska kuga ili nešto slično, u Uniji se ne zamaraju detaljima o tome u kojem se selu i kod kojeg ilegalnog mesara to dogodilo, već pod određene sankcije dolazi cijela hrvatska mesna industrija. Zato resorno ministarstvo u suzbijanju tih nezakonitosti mora koristiti najenergičnije mjere. Jedino je prihvatljivo rješenje da nakupci uopće ne smiju raspolagati živom stokom već je smiju isporučivati kupcu tek nakon što bude obrađena u certificiranim klaonicama, jer se samo tako mogu izbjeći porezne utaje i zaraze.
Nedopustivo je da državno poljoprivredno zemljište bude socijalna kategorija
Što mesoprerađivači i ostali proizvođači hrane traže od države da im se poboljša sadašnji status? Može li pomoći i lokalna zajednica?
– Ako je riječ o lokalnoj zajednici, onda možemo konstatirati da je Grad Križevci, a posebno njegovo Komunalno poduzeće, imao razumijevanja za probleme s kojima se suočila Križevčanka u svom vraćanju na tržište. Sada surađujemo i s lokalnom srednjom obrtničkom školom budući da nastojimo da se već ove jeseni oformi jedan razred mesara.
Kad se, pak, radi o državi, situacija je puno složenija. Govorio sam već o presporom i neučinkovitom reagiranju inspekcijskih službi, a trenutno nam je ozbiljni problem i nemogućnost dobivanja koncesije na poljoprivredno zemljište. Riječ je o tome da je Križevčanka u Šušnjaru kod Petrinje, dakle na području pod posebnom državnom skrbi, kupila i obnovila četiri farme za tov svinja, godišnjeg kapaciteta oko šest tisuća tovljenika. Da bi to funkcioniralo, moramo zakupiti državno poljoprivredno zemljište kako bismo osiguravali hranu za te farme. No, u tome nemamo uspjeha, jer mi iz srednjih i većih tvrtki nemamo nikakvih prednosti u odnosu na one male s dva-tri zaposlenika, ili prema pojedinim socijalnim kategorijama koje su privilegirane u zakupu. Umjesto da bude u funkciji biznisa i otvaranja novih radnih mjesta, državno poljoprivredno zemljište je postalo socijalna kategorija i pogodno sredstvo za svakakve manipulacije. Zakon koji to omogućava mora se žurno mijenjati.
Mesne industrije još međusobno ne surađuju
Kakva je vaša suradnja s ostalim hrvatskim mesnim industrijama?
– Iskreno govoreći, zbog različitih interesa i vlasničkih struktura te suradnje već poduže nema, čak ni unutar naše Koprivničko-križevačke županije. No, ubrzani proces globalizacije jednostavno će nas tjerati na razne vidove suradnje. Jedan su način za to zajednički razvojni programi, a drugi i suvlasničko povezivanje. Mislim da je to jedini način da se obranimo od potpune liberalizacije uvoza i prave "invazije" inozemne konkurencije. Ukoliko se budemo međusobno usuglašavali, barem si nećemo međusobno skidati cijene i otežavati prodore u trgovačke lance.
Komentari su zatvoreni.