Sara malo toga može, ali kad je samo jedan dan nisam posjetila u bolnici nakon operacije, cijeli je dan odbijala hranu i plakala
KRIŽEVCI – Dan Tamare P. (32) počinje prematanjem i hranjenjem
devetogodišnje kćeri Sare, a potom je i većina dana posvećena brizi oko
nje. Sara boluje od celebralne paralize, epilepsije, ne govori, ne može
samostalno sjediti, a prošla je već dvije operacije kukova i uskoro je
očekuje i nova operacija zbog spazma stopala.
Otkad je rodila, najprije zdravog dječaka Filipa koji je sada odličan učenik četvrtog razreda, a potom Saru, Tamara nikad nije bila na godišnjem odmoru. Nije napravila mnogo toga što rade majke zdrave djece, no unatoč svemu od nje nećete čuti da se žali i zdvaja nad njezinom sudbinom.
– Neki me sugrađani pitaju zašto Saru ne dam u dom. Kažu, imaš i zdravog sina, posveti se njemu, Sara tako i tako ništa ne shvaća, bit će joj dobro i u domu. Ja ne mogu zamisliti da je dam u dom, da je tamo stalno u krevetu i gleda u plafon. Ona je moje dijete, volim je i ne stidim je se ni ja ni moja obitelj.
Sara malo toga može, ali kad je samo jedan dan nisam posjetila u bolnici nakon operacije, cijeli je dan odbijala hranu i plakala. Ona je navikla na život u obitelji. Iz njenih zadovoljnih izraza lica praćenim osmijehom ili pak kroz njen plač ako je boli, suprug Renato i ja komuniciramo s njom i sad jednostavno ne možemo zamisliti život bez Sare – rekla nam je Tamara danas, nekoliko sati uoči početka svečane sjednice Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom koja obilježava 15. obljetnicu djelovanja.
Već drugu godinu Tamara je predsjednica te udruge i Križevčani je često mogu čuti kako na lokalnom radiju govori o aktivnostima udruge, vidjeti u konkretnim akcijama i na radionicama koje provodi udruga.
– Nakon što smo shvatili da Sara neće biti kao njen brat Filip i druga zdrava djeca, išla sam i kod psihologa. Uključivanjem u rad udruge prije pet godina sve mi je nekako postalo lakše. Sad mogu porazgovarati s roditeljima koji žive na sličan način. Iako je moja Sara najteže oboljeli član udruge, puno su mi pomogla iskustva drugih roditelja i stručnjaka defektologa uključenih u udrugu na čelu s gospođom Majom Prodan. Zato sad i sama želim što više pridonijeti radu udruge i svojim iskustvima pomoći drugim – kaže Tamara.
Financije veliki problem udruge
Tamara kaže da joj je žao što suviše vremena u Udruzi moraju potrošiti na skrb o financijskim sredstvima potrebnim za njihove programe.
– Više nema financiranja na način da barem sredstva za tzv. hladni pogon dobivamo od saveza udruga već se za svaku kunu moramo izboriti na različitim natječajima ili pak tražiti donatore – kazala je Tamara. Dometnula je da je zbog takvog načina financiranja svake godine iznova upitno hoće li moći nastaviti s radom igraonice, plesne i kreativne i ostale radionice za svoje članove.
– Ovih nas je dana ponajviše spasilo što smo prošli na natječaju Ine, no ne znamo hoćemo li nakon što se potroši tih 11.850 kuna opet uspjeti na nekom drugom natječaju – kazala nam je Tamara.
Komentari su zatvoreni.