Otišao sam u Haag da budem bliže generalima

KRIŽEVCI – Nizozemske vlasti zrakoplovom su deportirale iz Den Haaga u Zagreb Križevčanina Ranka Bokana (43), umirovljenoga hrvatskog policajca, branitelja, nositelja spomenice Domovinskog rata i medalja Bljeska i Oluje. U Nizozemsku je otišao dragovoljno u lipnju 2001. godine i tamo je proveo pet godina u azilantskom centru u Wijchenu u očekivanju da dobije nizozemsko državljanstvo.

Stavili mi lisičine

– Otišao sam dokazati da nisam ratni zločinac, kao ni drugi branitelji nepravedno optuženi za ratne zločine samo zato što su branili Hrvatsku od agresije. Želio sam u Nizozemskoj započeti novi život, pa sam tražio njihovo državljanstvo kako bih mogao biti bliže našim generalima – počeo je svoju ispovijest Bokan, s kojim smo razgovarali u prihvatilištu kod Križevaca u kojem je našao privremeni smještaj. Ogorčen je što su ga nizozemske vlasti deportirale u Hrvatsku s lisičinama na rukama, kao da je ratni zločinac, ne čekajući ishod sudske odluke o njegovoj molbi za azilom.

– O tome je nizozemski sud trebao odlučivati 12. siječnja ove godine, a mene su deportirali 2. siječnja. Budući da sam obolio od PTSP-a, neko vrijeme sam proveo u bolnici u Vrapču, a sada sam u prihvatilištu kao socijalni slučaj. Doduše, i u tome vidim prst sudbine jer sam nedaleko odavde proveo djetinjstvo i zacijelo je to nekakvo iskušenje koje moram proći -uvjeren je Bokan.

Pripovijeda da je u Nizozemskoj našao utjehu u vjeri i da mu to daje duhovnu snagu da prevlada krizu, iako je već nekoliko puta pokušao samoubojstvo.

Čuo sam neki glas

Kad je u Wijchenu čuo da je uhićen general Gotovina prerezao je žile na rukama, a kad se nakon deportacije našao u Križevcima na željezničkom kolodvoru, došlo mu je da se baci pod vlak.
– Neki glas u meni od toga me odvratio i znam da ću ipak uspjeti otići u Nizozemsku. Zato nastavljam svoju pravnu bitku – kaže Bokan, pokazujući punu torbu dokumenata i korespondencije s Europskim sudom za ljudska prava, s nizozemskim vlastima i kabinetom nizozemske Kraljice. U Wijchenu ga, kaže, čeka posao u robnoj kući, a želja mu je otvoriti pizzeriju i nazvati je po kćeri Dijani. O odnosima s obitelji nakon rastave nije želio potanko govoriti.