Davor Čapalija, diplomirani inženjer računarstva iz Križevaca, u Kanadu
putuje 25. kolovoza na poslijediplomski studij. Kako će u to vrijeme
već biti poznati plasmani križevačkih maturanata na zagrebačkim
fakultetima, zamolili smo Davora da im uoči klasifikacijskih ispita
uputi podršku. Uz to, nezaobilazna tema u nastavku razgovora bila je
njegova osobna prilagodba i očekivanja od života u novoj znanstvenoj zajednici.
Čitajte i mislite!
ostati u znanosti (na bilo koji način – kabinetski ili istraživački) ili
ćeš završiti u nekoj IT kompaniji?
razlika ako ostaneš na fakultetu ili radiš u nekom istraživačkom
institutu, odjelu ili centru (zato što si i u ovom drugom slučaju vezan
s fakultetom). Naravno da želim imati iskustvo i u gospodarstvu te imam
cilj biti u nekoj tvrtki 3-4 godine. Nakon toga mogu se vratiti u
istraživački ili akademski život. Mislim da je to normalan put, jer
unutar tvrtke teško da bih se mogao dalje razvijati. Meni nikad motiv
nije bio stjecanje materijalnog bogatstva, za mene je bogatstvo veliko
iskustvo koje smatram da sam našao u znanosti i istraživanju, kao i
kroz upoznavanje ostatka svijeta putem studiranja i putovanja. Ja se
više osjećam „građaninom svijeta“ negoli vezanim za lokalne stvari. Sve
vrijednosti poštujem ako su one pozitivne i prave, a nisu zavaravanje.
Vrijeme je kad maturanti polažu prijamne ispite za upis na fakultet;
misliš li da svojim postignućima već sad možeš nekome biti uzor?
je što se studenti moraju kretati u studentskim i akademskim krugovima
da bi mogli izgraditi svoje vrijednosti – kritički procjenjivati i
razmišljati. Danas su nekako previše letargični. U tom smislu bilo bi
lijepo da sam nekom uzor, ali taj „netko“ mora me upoznati, mora čuti
za mene… Kao što sam ja imao svoje uzore, bilo bi dobro kad bi netko
za mene mogao reći – „Da, ovaj ima pravo, ne govori gluposti!“.
u svijetu su bitni uzori, takozvani „role-models“ jer ljudi vole
kopirati i oponašati – sportaše, estradne zvijezde… Sve knjige koje
čovjek pročita ništa ne vrijede ako neće postojati osoba koja će mu
moći svojim ponašanjem pokazati da je nešto izvedivo.
Tko je od profesora u osnovnoj i srednjoj školi utjecao na tvoju ljubav
prema prirodnim znanostima i tehnici? U koje doba si prestao biti
„dječački oduševljen“ i shvatio da bi se time želio baviti u životu?
-Od
osnovne škole na natjecanjima dobivao sam priliku istaknuti se i
iskoristiti svoje potencijale – to je bilo kanaliziranje energije.
Srednja škola bez dodatnih mogućnosti u kojima svatko može naći sebe
nema smisla. Loše je za osobni razvoj ako pojedinac ne nađe ono čime se
može baviti izvan formalne nastave (žao mi je svih koji nisu imali tu
priliku). Svoj sam interes za fiziku, matematiku i informatiku razvijao
od nižih razreda osnovne škole (u četvrtom sam dobio prvo računalo), i
kroz informatički klub "Radnik" te na natjecanjima matematike i fizike.
Profesori koji su to vodili su najzaslužniji (Goroslava Tkalec, Ante Starčević koji je najviše radio izvan nastave, Svebor Marinković – nije malen broj, oni su svi sastavljali kockice mog razvoja). U srednjoj školi to je bio prije svega Ratko Višak, a u informatičkom klubu (koji je okupljao mlade i nadopunjavao njihova znanja) bio je Siniša Pleše.
To je dakle bio put od osam godina do fakulteta kroz koje sam, ne
stalno intenzivno nego više kroz igru, shvaćao da se time mogu baviti.
P: Je li te kroz godine ikad „lovila“ kriza, jesi li pomišljao odustati ili posumnjao u sebe?
-To
je bilo izraženo u srednjoj školi, imao sam pehova zbog nedovoljne
fokusiranosti vlastite energije. Tek u srednjoj školi osjeti se razlika
između malih i velikih sredina i mora se intenzivnije raditi. Vidiš
koliko zaostaješ, pomalo te deprimiraju Zagrepčani iz MIOC-a svojim
uspjesima. Uz svu inicijativu profesora pošlo mi je za rukom sve
izgurati. Treći i četvrti razred gimnazije bili su turbulentni jer sam
sjedio na pet stolica baveći se svime, umjesto da sam bio čvrsto na
jednoj. Mislio sam upisati studij fizike, ali sam se odlučio za FER jer
sam informatici bio ipak najskloniji. Na fakultetu sam također imao
krizu, no dobro je da se čovjek upusti u krizu da sam vidi što će i
kako dalje. Bitno je raditi ono što voli i želi. Hoće li to biti fizika
ili informatika kao znanost je sporedno.
P: Što bi
poručio onima koji upravo čitaju ovaj razgovor, a spremaju se na
prijamne ispite? Kakav stav trebaju zauzeti, preporuči im.
-Prvenstveno,
nadam se da će dopustiti da im fakultet dovoljno promijeni život jer je
to veliko ulaganje od 4-5 godina tijekom kojih brinu samo o sebi i
shvatiti da oni mogu sebe razviti. To nije samo ispit do ispita, već
iskustvo u kojem moraju pokušati uključiti se u aktivnosti koje će ih
ispunjavati. Da provedu koji semestar vani, vide što je ta Europa.
Hrvatska je Europa i dio Europe u kojoj će oni živjeti najmanje 45
godina; moraju osjećati da i gospodarski i znanstveno i društveno
doprinose razvoju Europe. Taj svjetonazor ravnopravnosti s Europljanima
odvest će ih visoko. Studenti se ne smiju osjećati kao bezlična skupina
već kao pojedinci kojima je svaki dan na studiju vrijedan i to će im se
višestruko isplatiti. Ja sam jako zadovoljan baš zato što sam se sam
trudio. Kad je tako i kad se sam motiviraš na postignuće uviđaš da se
to isplatilo.
P: Kako to da si se odlučio za Kanadu, zašto si preskočio Europu?
-Europa
je bila opcija kojom bih bio bliže kući, ali ovdje postoji jezična
neusklađenost jer se na svim sveučilištima ne primjenjuje engleski
jezik. U Hrvatsku također nitko ne može doći jer se ne nude programi na
engleskom. Iako je odluka o Kanadi bila teža zbog udaljenosti,
fakulteti su otprilike jednaki europskima. S University of Toronto
surađuje moj FER, i kod njih su naši studenti priznati. Već ima
studenata FER-a koji dakle služe kao most i kanal za komunikaciju. Naši
studenti imaju priliku odlaziti baš u kanadske gradove (Toronto i
Vancouver, uostalom u Vancouveru je i naš Zvonimir Rakamarić). Nemoguće
je da student tamo bude primljen a da ondje nije bilo nekoga „našeg“
tko se prethodno dokazao. Teško je uspostaviti povjerenje između dva
fakulteta na dva kontinenta (nije sve u ocjenama, više govori rad izvan
fakulteta), no kad oni tamo vide da fakultet ovdje proizvodi dobre
ljude svakako će ih primiti. Nisam se bavio mišlju o odlasku na
sveučilište u SAD, nego sam iskoristio kanal kojim se moglo ići.
P: Ljudi u Kanadi znaju da u tebi dobivaju stručnjaka.
-Stvari
pokreću lideri i ljudi s inicijativom. Slično kao da se mi u Križevcima
dogovorimo da imamo autocestu do Zagreba – hajdemo se onda organizirati
i to provesti. Ja ću za njih raditi, ali dobit ću nazad i više nego što
ću tamo u Torontu uložiti. Ako se radi s guštom onda se taj gušt
dobiva, plus prateće financije.
-Ako
zadovoljim sve kriterije, u roku od dvije godine ću magistrirati a
dalje bi mi želja bila i doktorirati, što opet ovisi i o konkurenciji.
Planiram dolaziti kući dva puta u godini, početkom i krajem. Dobio sam
cjelokupnu stipendiju (full-time) kojom me se želi zadržati – mene će
plaćati da budem zaposlen i neću imati potrebe „ići okolo“ – posvećujem
se radu. S full-time stipendijom sveučilište zapravo pridobiva
studente. Kad studenti znaju da će na taj način biti osigurani,
sveučilište zna da su sigurni putnici. U stipendiju su uračunate
osnovne potrebe – školarina, stan, hrana, kulturne aktivnosti, što je
dovoljno za tamošnji život. Jasno je da ću puno više dobiti vlastitim
znanjem nego kroz novce koji će doći sami po sebi.
P: Potrebno je dakle dugoročno razmišljati.
-Da,
i to bih još poručio maturantima – treba razmišljati dugoročno jer za
ostvarenje ciljeva treba truda i vremena koji osiguravaju znanje.
Izaberite svoj cilj kojim ćete svaki dan biti korak bliže. Smiješno mi
je da se bilo što (g)radi preko noći, do sutra. Potrebno je više
slojeva, pa infrastruktura, pa premaz, glazura, iznad čega će cvjetati
uspjeh. Ako srednjoškolci budu ustrajni, fakultet će im biti odlično
iskustvo. Kad sam upisivao fakultet, mislio sam da ću po završetku biti
star. Ne, tek sa svoje 23 godine ja sam mlad. Jedina ograničenja koja
su moguća – prostorno i vremensko – budući studenti neka si ne
postavljaju.
P: Hoće li ti u novoj kulturi nedostajati ovi domaći uvjeti?
-Svakako,
falit će mi prijatelji koje u Kanadi neću moći očekivati. Lokalna
zajednica treba pratiti svakog svojeg pojedinca i predstavljati njihov
rad drugim sredinama, jer svaki uspjeh treba biti vidljiv. Obitelj,
prijatelji – ljudi su ti koji će mi najviše faliti, ne Križevci ili
Zagreb. Puno mi znače prijatelji koje sam stekao u obrazovanju, odlazim
u određenu anonimnost gdje će mi sve biti drukčije, no zahvaljujući
globalnim komunikacijama ostajem u vezi sa svima. Ne smatram da odlazim
zato što idem tako daleko. To je promjena koju smatram dijelom
normalnog puta i koja me raduje.
Pretkraj
razgovora Davor je istaknuo kako su Križevci sredina s velikim
potencijalom za društveni i gospodarski razvoj, dokazavši da gaji
patriotske osjećaje koji se mogu nazvati razumnima i realnima.
-U
Križevcima su bili klubovi u kojima su se učenici mogli razvijati, i to
pokazuje stupanj civilnosti i građanskog društva. Pored formalnog
obrazovanja najviše dugujem razvoju „sa strane“, to je motor razvoja
koji dopušta da unapređuješ stvari. Po tome osjećam da su Križevci
slični drugim malim europskim gradovima, a ne provinciji. Doživljavam
ih zato kao osvještenu sredinu.
P: Mi imamo predrasude da je u Europi uvijek bolje…
-Često
se zavaravamo, što proizlazi iz nedostatka informacija i izolacije.
Evo, grad ima i wireless mrežu, koja je korak u vrhunskoj tehnologiji.
To grad mora prepoznati – ako vidi da tako nešto uspijeva i drugim
manjim sredinama.
udruga koje imaju potencijal mijenjati kvalitetu života. I portal kao
nezavisan medij sviđa mi se jer „osvještava“ grad i njegovu kulturu.
Meni je drago kad mogu vidjeti što se u gradu događa i s time se
ponositi vani. Sve vrste informacija ljudi ovdje mogu vidjeti, što
zaista smatram velikom stvari. To smanjuje na neki način otuđenost i
doprinosi većoj motivaciji ljudi – kad se nešto dogodi, a ljudi o tome
imaju bilješki, onda će javnost to znati cijeniti.
U doslovnom off the record dijelu razgovora koji nije snimljen, Davor je sugerirao osnivanje radnih grupa učenika koje bi u srednjim
školama dodatno razvijale svoje afinitete, te o slaboj povezanosti
srednjoškolskih profesora s bivšim učenicima, danas studentima i
stručnjacima, koji bi se okupljali češće nego jednom u pet godina na
godišnjicama mature.
Komentari su zatvoreni.