Upriličili smo razgovor s Davorom Čapalijom, 23-godišnjim Križevčaninom koji je nedavno diplomirao na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva
(FER), a pravi povod i razlog intervjuu bio je njegov odlazak u Kanadu
na poslijediplomski studij računalnog inženjerstva za koji je kao uspješan student dobio stipendiju na University of Toronto. Davorova elokvencija i duljina odgovora pojeli su
više od cijele kasete
na diktafonu, pa danas objavljujemo samo prvi dio tog dugotrajnog
razgovora, u kojem Davor govori o aktualnom stanju u hrvatskoj
znanosti, sveučilištu i ulasku Bolonjske deklaracije u studentski život.
Portal: Kako je došlo do toga da odeš na postdiplomski, jesi li to planirao odmah po završetku fakulteta?
-Zapravo
za vrijeme srednje škole kad sam išao po natjecanjima upoznao sam mnogo
studenata koji su ta natjecanja pripremali i govorili mi o svojim
iskustvima na stranim sveučilištima. Meni se to već kad sam bio
maturant učinilo skroz realnim. Kad sam upisao FER uvijek sam razmišljao o poslijediplomskom studiju,
zanimalo me baviti se istraživanjem i razvojem, nečim novim i
naprednim. Sam inženjerski smjer na fakultetu je takve prirode da se
mora napraviti nešto novo, primjenjivo. Bio mi je cilj odmah nakon
diplome nastaviti školovanje. Kad sam se tijekom studija više upoznavao
s fakultetom preko interneta sam nalazio informacije o tome što se
događa na inozemnim sveučilištima. Onda sam vidio da je i FER u pogledu
istraživačkog rada njima ravnopravan i da nije nužno samo zbog toga ići
van.
P: Kakav je odnos studenata i profesora na tvom fakultetu? Jesi li imao mogućnost provesti vlastite inicijative i ideje?
-To
je ono što, smatram, fali fakultetima u Hrvatskoj,
još uvijek je,
iskreno, student kod nas samo broj, dio je sustava i teško se može
izboriti da postane individua koja će biti prepoznata i različita od
ostalih. U srednjoj školi se taj individualizam nekako guši zbog
programa koji učenika izjednačava. Ja sam imao sreću iskusiti taj
individualni pristup s mentorom, i na to sam se naviknuo jer sam radio
puno izvan osnovnog programa. Također, na fakultetu sam imao izvrsnog
mentora koji mi je između ostalog, pomogao nastaviti školovanje na
poslijediplomskom studiju u Kanadi. To je jedan od razloga zašto sam
postizao
određene rezultate – dugotrajan je put do uspjeha. Postoji mali šok:
kad dođeš među 500 ljudi koji se međusobno ne znaju treba dugo da
dobiješ šansu (možeš biti najbolji, s peticama i rezultatima, ali to se
ne valorizira i nitko ti zbog toga ne daje prednosti). Ti se ne možeš
razvijati neovisno od drugih i to je jedna velika kočnica. Studenti
kojima se takav sustav ne sviđa ispadaju iz njega, odustaju ili pronađu
drugu zanimaciju. Motivacija se gubi zato što studente nitko ništa ne
pita – čak u pet godina koliko sam ja studirao, na mom fakultetu, koji
je organizacijski najbolji. Jedan od problema je i kapacitet u smislu
odnosa broja studenata i profesora – vama preostaje samo da čekate
mentora ili se ubacite u neki projekt, ali to dolazi vrlo kasno, do
kada student mora puno lutati. Ti ne možeš na velikom fakultetu odmah
znati što valja, a kad to otkriješ prođe vrijeme. Ja sam na trećoj
godini počeo intenzivno tražiti projekte (prvo je bilo „turističko“
provjeravanje – što je sasvim neformalno poslije nastave i ispita i na
vlastitu inicijativu).
se ne odnosi samo na znanstvenike već i na „akademsko“ društvo, civilne
udruge – mislim da se ni približno ne iskorištava njihov potencijal.
Koliko sam imao prilike vidjeti po Europi oni (fakulteti i udruge) su
osnovni pokretači društva – fakulteti povezani s gospodarstvom i
udrugama u cjelinu – jer kroz sveučilište prođu svi koji kasnije ulaze
u gospodarstvo. Na primjer udruga BEST (Udruga europskih studenata tehnologije) spaja studentski aktivizam sa
samim sveučlištem i gospodarstvom gdje će studenti poslije raditi. Kad
to funkcionira skladno, gdje jedni brinu o drugima (što vani ide jako
dinamično – u Nizozemskoj na 4 studenta dolazi jedna udruga i dolazi do
„prezasićenosti“ – kad god postoji neki interes da se nešto riješi
osniva se udruga) stvari će ići na bolje. Kod nas se na to poprijeko
gleda, ali to je normalno izražavanje interesa i djelovanja, da se
stvari naprave boljima za sebe i za nekog drugog. Udruge se bore ne
samo za prava studenata nego i za dobivanje projekata.
da, nisu svi fakulteti spremni na to iako su svi u taj sustav ušli
formalno i oglašavaju ga na sva zvona. To me zanimalo jer sam na
vlastitoj koži osjetio dobro funkcioniranje sveučilišta koje potiče
razvoj koji koristi drugim sferama u društvu. U Hrvatskoj ljudi misle
da je najvažnije završiti fakultet i „dobiti papir“ (koji je zapravo
najmanje bitan).
Dok god je takav stav teško će se išta
promijeniti. Studij je velika stvar s kojom se može postići „milijardu“
stvari, čega studenti danas nisu svjesni. Što se tiče reforme,
infrastrukturno i resursno svi fakulteti nisu spremni ali su prisiljeni.
Poslije rata dvostruko je povećan broj studenata ali je broj stručnog
osoblja ostao isti što je dovelo do smanjenja kvalitete znanstvenog
kadra i studiranja. Reforma je dobra zbog nas samih, da se stvori
„europski prostor“ visokog školstva što je nešto što svaka država ima.
To je jedan od preduvjeta razvoja Hrvatske i Europe – reforma bi mogla
povećati mobilnost studenata koji danas slabo putuju, studentsko
iskustvo im je loše. No ono je ponekad važnije od same struke (ona se
može nadograđivati) jer studentima omogućava da vide kako drugi
studiraju i stvaraju. Za nas je reforma dobra jer će ipak značiti
REFORMU. (Nije da reforme ne bi bilo da nije bilo Bologne). Neki će
zahvaljujući njoj otići naprijed, bit će bolji programi, povećat će se
odgovornost studenata koji moraju svaku priliku za sebe (da se obogate
i kulturno i stručno) iskoristiti.
P: Treba li visoko obrazovanje i dalje biti besplatno, školovanje ipak ima svoju cijenu?
na Zapadu nije pravilo da se sve plaća jer ima državnih-javnih škola
koje možda nisu kvalitetnije no i to ovisi o ulaganju. Nisam za to da
se studij plaća jer je u strateškom interesu svake države da ulaže u
obrazovanje. No nije to samo stvar broja obrazovanih već njihove
kvalitete. Tvrdilo se: „da se plaća bilo bi kvalitetnije“. Istina je,
bilo bi više profesora ali mora se naći sredina. Potrebno je
liberalizirati ili deregulirati prostor visokog školstva, da se može
otvoriti privatni fakultet koji će se naplaćivati, ali neka i država
obrazuje za sebe, da studente veže ugovorima i subvencionira ih.
Student kod nas ne zna za što se u njega ulaže jer je došao zbog
papira. Treba biti svjestan da država ulažući u njega ulaže u svoju
budućnost i u dobrobit svih. Mora mu biti jasno da su visokoobrazovani
ljudi ključni za državu. Ako bude bilo privatnih škola koje će se
debelo plaćati – nema problema – država će puno uložiti u javne škole
da budu kvalitetnije od privatnih (država može više uložiti nego
privatnici jer posjeduje i infrastrukturu: domove, zgrade, fakultete).
Ali treba najboljima reći da će ih vezati na nekoliko godina. Još
uvijek kod nas poduzeća malo stipendiraju zato što znaju da imaju
monopol i da će se studenti ionako kod njih zaposliti. Zato je i dobra
EU u kojoj nema granica, jer će studente moći financirati, primjerice, tvrtka iz Austrije i
oni će ići njima. Dok tvrtke shvate da mogu biti konkurentne ako zadrže
kvalitetnog čovjeka ukoliko mu ponude uvjete, moći će opstati. Student
će se i sam osjećati vrijednim ako mu se ponudi stipendija i mogućnost
ulaganja u njega, jer mu studij time dobiva dodatni smisao.
Što ti kao diplomirani stručnjak misliš o odlasku stručnjaka u
inozemstvo i tzv. brain-drainu („odljevu mozgova“)? Koliko je vremena
potrebno da stručnjak provede u inozemstvu i da se onda vrati kući?
da su potrebne barem dvije-tri godine. Po meni svaki bi student barem
jedan semestar morao obavezno provesti vani. Kasnije, dok se ide van, u
mojem slučaju to je moja potreba da budem konkurentan i to me vodi da
budem konkurentan. No i država treba voditi određene poteze da bi
konkurirala uvjetima koji se nude vani. Ja nisam vezan u smislu ugovora
i u svakom slučaju želim se potpuno samoostvariti; nisu mi nužna samo velika
istraživanja i vrhunski radovi, bitno je da vidim koliko je moj rad
cijenjen. Kad se u ovakvom okruženju ne osjeti povratna informacija da
vas se podržava više vas to ne motivira.
Ja ne radim samo za sebe već i za okolinu. Ako okolina ne smatra da
njoj odgovara to što činim onda jednostavno ne mogu sam nešto suvislo
napraviti, jer se danas sve radi timski. Ja bih se volio vratiti ali
bih htio da to moje vani stečeno znanje ljudi umiju iskoristiti. Stavio
bih znanje na raspolaganje a ne da me se doživljava kao da dolazim
„soliti pamet“.
P: Država poziva svoje znanstvenike da se vrate…
je sve deklarativno, nema adekvatne podrške. Preduvjeti Hrvatske da
krene naprijed nisu ostvareni jer smo si sami krivi, neki to sprečavaju
i pružaju otpor. Morate biti otvoreni i ne postavljati fizičke i
virtualne granice nego zahtijevati suradnju.
želim dalje raditi na svojom osobnom i stručnom usavršavanju i naravno
da želim steći nova iskustva i poznanstva, kao što kažem – otvorenost i
suradnja daju novu dimenziju. Ljudi u Hrvatskoj ne poznaju ljude vani i
teško im je progurati ideje. Možemo reći da smo Europa ali nedostaje
nam zajednički jezik i vrijednosti koje još nismo usvojili. Najbitniji
su ljudi. Ako se negdje osjećaš ugodno u poticajnom okruženju i ako
imaš istomišljenike, onda možeš postizati promjene. Država to mora sama
omogućiti – da ulaže u mlade jer nema ulagati u što drugo, i voditi
agresivnu razvojnu politiku. Ovo „pozivanje kući“ je po meni
deklarativno, čime država reda radi pokazuje da računa na svoje
znanstvenike, no na terenu je to daleko od stvarnosti. Nadam se da će
se to promijeniti, jer se sa svim našim znanstvenicima u svijetu može
ostvariti suradnja, što je velika prednost jer se može ravnopravno
raditi istraživanja sa prestižnim svjetskim sveučilištima ako imaš
preporuku i nekoga tko će za tebe vani jamčiti svojim ugledom.
Izolacija je najgora stvar koja upropaštava i kontakte, i ljude i
novce.
Oni koji znaju kako izvesti suradnju sa svojim
studentima vani su most koji donosi informacije novim studentima. Samim
time što je netko uspio vani je motiv mlađima da vide kako je i to
moguće, što pokazuje da i naše obrazovanje vrijedi. To nije dovoljno
jer se mora dozvoliti da u zemlju uđu i strani studenti i stručnjaci.
Ako studenti nekud odlaze normalna je stvar da ih se treba i uvesti.
U svojoj udruzi BEST bliži si ljudima zahvaljujući duhovnoj i
intelektualnoj povezanosti makar oni bili Nizozemci ili Britanci, nego
sa sugrađanima koji nemaju jednake poglede kao ti?
studijima si jednak onima s kojima dijeliš iste vrijednosti, ciljeve,
razmišljanja, tako da je najveća vrijednost toga što sam u udruzi to
što sam proputovao Europom i upoznao ljude. U redu,
projekti koriste ali važnija je otvorenost i širina s kojom upoznaješ
ljude. Na kraju, vidiš da su svi isti, cijene svoju kulturu i
identitet. Nepotrebno je bojati se gubitka nacionalnog identiteta i
suvereniteta kad svaka država u Europi ima isti taj osjećaj, ali oni su
obogaćeni jer mogu taj identitet s kime uspoređivati. Kad si sam na
svijetu nemaš identitet, tako da će se naš identitet najprije izgubiti
u izolaciji jer ga nećemo znati predstaviti. Ako surađuješ i otvoren si
drugima, vidiš kako je drugdje, tek onda znaš što imaš doma. Uopće
nisam znao koliko su neke stvari u Hrvatskoj dobre ili koliko ne
vrijede, dok ih nisam usporedio s drugima. Nužnost je svakog studenta,
ako želi imati otvorene vidike, da vidi kako drugdje stvari stoje.
Apsurdno mi je da čovjek kad diplomira kaže da nije upoznao neko
sveučilište vani. Njemu je to studentsko doba najvažnije u životu, to
su godine kad on bez ikakvog pritiska može najviše raditi na vlastitom
razvoju. Mora biti kritičan, što većina ljudi u Hrvatskoj nije. Ne
smije nam biti svetinja ono što se prodaje na televiziji – nikako! Ja
moram znati – to nije istina, ipak sam student, intelektualac, valjda
znam da mi se ne može prodavati magla.
Studenti su ti koji će za
dvadesetak godina donositi ključne odluke ali SADA moraju uvidjeti greške
koje će onda imati priliku ispraviti.
Komentari su zatvoreni.