Ne može se reći da su sedamdesete u glazbenom smislu
započele u vedrom ozračju. Naime, na samom početku desetljeća (1970.) dogodila
su se dva velika prekida suradnje – najprije su se razišli Paul Simon i Art
Garfunkel, najuspješniji duo šezdestih, a zatim i Beatlesi. Iste godine
uslijedile su i prerane smrti dviju istinskih legendi rocka – Jimia Hendrixa i
Janis Joplin.
Iako su Beatlesi bili aktivni manje od desetljeća, ostavili
su neizbrisiv trag jer su šezdesetih godina zajedno sa Rolling Stonesima
napravili pravu malu revoluciju (ili bolje rečeno globalnu histeriju) svojim
nastupima koje je pratio velik broj ljudi, pa su koncerti morali biti
organizirani u prostorima koji su mogli prihvatiti izuzetno velik broj ljudi. U
sedamdesetima se takav trend nastavio i zapravo postao imperativ za svaki
veliki rock band. Zbog rastuće popularnosti ponajviše heavy metala i
progresivnog rocka te očigledne mogućnosti dobre zarade, glamurozni nastupi su
se sve češće odvijali na velikim stadionima. Na taj način rođen je novi stil
rocka nazvan arena rock ili stadium rock, koji je bio blaži oblik hard rocka,
sa gitarističkim i klavijaturističkim instrumentalnim dionicama, a vokalna
izvedba bila je slična onoj pop glazbe. Od velikana arena rocka najistaknutiji su
bili primjerice Genesis, Queen i Pink Floyd.
Neki od njihovih sljedbenika poput bandova Boston,
Foreigner, Styx, Journey i Kansas svirali su nešto ”mekšu” verziju rocka koja
će kasnije dovesti do stila nazvanog power pop.
Početkom 70-ih Elton John je bio jedan od najranijih solo
izvođača koji je svojim baladama temeljenim na klaviru pokrenuo eru laganijeg rocka,
tzv. soft rocka ili popa (1971. godine njegova pjesma Your song ulazi na top
10). Slični izvođači bili su Barry Manilow, Billy Joel, Eric Carmen, Olivia
Newton-John.
Rock glazbu SAD-a oduvijek je pratio utjecaj country glazbe,
pa je tako bilo izvođača koji su pokušali postići sklad između rocka, country
glazbe i popa. Jedan od uspješnijih u tome bio je John Denver, u čijim pjesmama
su bili vidljivi motivi američke nostalgije (Take Me Home Country Roads iz 1971.). On je najavio eru
popularnosti country-rocka, u kojoj će najveći pečat ostaviti band The Eagles
svojim hitovima poput Desperado (1972) i Hotel California (1976.)
Početkom sedamdesetih dolazi također i do popularizacije
reggae glazbe (iako je ta glazba nastala na Jamajci još oko 1960. godine pod
utjecajem afričke glazbe i američkog rhythm&bluesa) ponajviše zahvaljujući
Bobu Marleyu i njegovim hitovima poput I Shot The Sheriff (1973.) i No Woman No
Cry (1974).
Još jedan stil rock glazbe se razvio u prvoj polovini
sedamdesetih – bio je to tzv. glam rock, čiji naglasak nije bio toliko na
sadržaju, nego više na egzibicionizmu, ekscentričnosti i neobičnosti, te je na
neki način postao i svojevrsni umjetnički pokret. Prethodnikom tog stila smatra
se David Bowie (Rise & Fall Of Ziggy Stardust, 1972.), koji je zajedno sa
glazbenicima poput Lou Reeda i Iggy Popa predstavljao skupinu izvođača veoma
osebujna vlastita stila.
I rock psihodelija započeta u šezdesetima imala je svoje
uspješne predstavnike. Najviše od svih su se isticali genijalni glazbenici John
Cale iz Velvet Undergrounda te Sid Barett iz Pink Floyda.
Za razliku od spomenutih
izvođača koji su težili imaginaciji, jedan od realista koji je na sjajan način izražavao
duh svoje generacije baš kao i Bob Dylan šezdesetih bio je američka rock ikona Bruce
Springsteen. Springsteenove pjesme govorile su o svakodnevici srednje klase
američkih bijelaca i on je na neki način predstavljao glas naroda koji je žudio
za neostvarenim snovima.
Jedna godina se posebno ističe u sedamdesetima – 1973.
Naime, te godine svijet rock glazbe obogaćen je za dva vrlo utjecajna albuma –
Tubular Bells Mikea Oldfielda i Dark Side Of The Moon banda Pink Floyd. Tubular
Bells sadrži instrumentalnu glazbu spoja većeg broja instrumenata te je
predstavljao novo oblikovanje značenja pojma progresivnog rocka, dok je Dark
Side Of The Moon snažno psihodelično djelo koje konceptualno predstavlja jednu
zatvorenu cjelinu (uključuje hitove poput Time i Money).
Paralelno sa razvojem pop glazbe, odnosno spomenutog
soft-rocka uzdizao se i glazbeni stil koji se nazivao tzv. klasičnim rockom i
ta dva stila uglavnom su držali vrhove glazbenih top lista. Najpopularniji
klasični rock bandovi bili su Queen, Led Zeppelin, Aerosmith, AC/DC, ZZ Top,
Van Halen, REO Speedwagon i ostali.
Dvije velike skladbe klasičnog rocka nastale su u tom razdoblju – Stairway To Heaven grupe Led Zeppelin i Bohemian Rhapsody grupe Queen.
U sljedećem nastavku pregleda sedamdesetih godina reći ćemo
nešto o pojavi disco, punk i new wave glazbe.
Komentari su zatvoreni.